Anti-agresijski treninzi umjesto odgojnih kampova

U jednoj živahnoj hamburškoj trgovačkoj ulici, roditelji s djecom jure po uređenoj klizačkoj stazi uz vrlo glasnu tehno glazbu. Rezi, Juliji, Denise i Mohammedu je ovdje previše hladno. Oni će radije poći u topli trgovački centar iza ugla. Danas popodne još nisu nešto puno napravili.

Reza: “Samo smo malo razbijali dosadu. Sreli smo se spontano, i nešto sitnoga kupili.“ Reza je po rođenju Afganistanac. Ovaj 14-godišnjak ionako najčešće izlazi sa svojim prijateljima. Nasilje svakako igra ulogu, priznaje on:„Obično, a u zadnje vrijeme i sve češće dolazi do podbadanja i sličnoga.“

Tučnjave ima i unutar grupe, no najčešće među različitim gradskim gangovima.Reza se pak od toga distancira: „Ja idem s grupom, ali ne sudjelujem u tučnjavi“.

Većina u njegovoj kliki imaju barem jednog roditelja stranog podrijetla. Mnogi od njih su spremniji na nasilje nego Nijemci, kaže Reza. Po mišljenju ovog 14-godišnjaka to je stvar obiteljskih odnosa: „U obiteljima, dakle među strancima, često ima tučnjave, tako da, pretpostavljam, i djeca sama postaju nasilnici.“

I njegovim se roditeljima prije često znala 'omaći' ruka. Sad se to već odavno više ne događa.

Sa stavljanjem kažnjivih maloljetnika iza rešetaka, kako to neki političari danas zahtijevaju, Reza se ne slaže i misli da je to krivi put: „Zatvaranje nije pametno.Bolje su neke druge kazne, kao društveni rad ili slično.“

I Julia i Denise su protiv zatvora za mladež. Vraćanje na stare navike kreće se oko 80 posto, što je vrlo visok postotak. Ideja o otvaranju odgojnih kampova prema uzoru na američke, u kojima se mladi nasilnici ciljano podvrgavaju metodama ponižavanja, njima se čini prihvatljiva. Julia i Denise: “Tada bi na svojoj koži osjetili kako je to izgledalo kad su oni druge maltretirali.“ „Tu se može osloboditi jako puno nasilničke energije. I tu se uči poštivanju. Mislim da je to zapravo dobro.“

Da to uopće nije dobro, smatra pak Horst Schawohl iz udruge „Nordlicht“. Ova hamburška inicijativa u svom se šestomjesečnom anti-agresijskom treningu zalaže za vršenje pritiska, ali na jedan drugačiji način, primjerice kao kod posjedanja na „vruću stolicu“.

Schawahl: „Ovi provokativni testovi izgledaju tako da mi maloljetnike uopće ne dotičemo rukama, niti ih vrijeđamo ili ponižavamo, već pod provokacijom mislimo na izazov. A mlade se izazove tako da ih se natjera da se sami izjasne o svom počinjenom zlodjelu. Dakle, mi se ne igramo sudskog procesa, niti s mladima postupamo neljudski.“

Vrlo je bitno međusobno upoznavanje i stjecanje povjerenja, navodi Schawohl. Do 70 posto kažnjenika, koji izdrže 6 mjeseci treninga, neće se vratiti nasilju. To je pokazalo jedno ispitivanje, a to je i dobar rezultat. Doduše, ima treninga na kojima se broj sudionika prepolovio.

Ono što Schawohl vidi kao naglašen problem je predug period između počinjenog djela i upućivanja na anti-agresijske treninge, koje izriču suci za kaznena djela maloljetnika.

Schawohl dalje navodi: „Imamo mladića, koji je počinio kazneno djelo prije dvije godine. Takva osoba više nema niti vremenskog, niti predmetnog odnosa s počinjenim kaznenim djelom, a sada bi ovdje trebala sudjelovati na treningu.“

Schawohl trenutnu diskusiju o pooštravanju kaznenog Zakona za maloljetnike jednostavno ne razumije. A upravo se u tom grmu i krije zec, kako je pokazao slučaj pravosudnog skandala u Hamburgu. Godinama se, naime u javnosti baratalo s pogrešnim podacima sve u nadi da će suci za maloljetnike konačno početi izricati oštrije presude. No, u praksi su i dalje dvije trećine kazneno pravnih mjera uvjetne. Schawohl i njegov tim iz „Nordlichta“ već godinama pokušavaju saznati nešto više o razlozima koji maloljetnike navode na nasilje. Iz provedenog ispitivanja sudionika u nasilju, došlo se do slijedećih rezultata koje Schawahl objašnjava:

“Razlozi za nasilje, koje maloljetnici sami spominju, su utjecaj grupe, tzv. pajdaša, dakle utjecaj mladih gangova, te financijski izazov. Što znači lako, brzo i jednostavno stjecanje novca. I slijedeća stvar – ma kako strašno zvučala – jest izvjestan 'kick' u svemu tome. Ili adrenalin, kako to mladi nazivaju.“

K tomu treba dodati i sredinu u kojoj se živi. 50 posto sudionika na anti-agresijskom treningu ima najmanje jednog roditelja migrantskog podrijetla. Time je njihov udio ovdje daleko veći od njihovog udjela u cjelokupnom stanovništvu. I u Hamburgu su kod nasilnih slučajeva mladi s migrantskim podrijetlom natprosječno više zastupljeni. Ali - što je dobra vijest -, ukupno se njihov udio već godinama smanjuje, dok se kod mladeži njemačkih roditelja broj nasilnika povećava.