Andreas Dittmann: "Libija se sama razara"

DW: Gospodine Dittmann, izgleda da Libija tone u kaos. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju?

Andreas Dittmann: Do prije nekoliko mjeseci smo još uvijek raspravljali o tome je li Libija propala država ili je država kojoj prijeti propast. Nažalost, u međuvremenu je poznat odgovor na to pitanje, a on glasi da Libija, nažalost, kao država, skoro da više ne funkcionira. Država postoji još samo na karti. Državne organizacije odavno više nisu u stanju obavljati svoje zadaće.

Što se točno događa u toj zemlji?

Libija se trenutno suočava s nekoliko sukoba. Jedan od njih je prastari sukob između istočne i zapadne Libije, dakle, između Tripolitanije (regija na sjeverozapadu Libije) i Cirenaike (istočna obalna regija Libije). To je konflikt između dijelom islamistički nastrojenog istočnog područja protiv većeg zapadnog područja koje je djelomice sklono sekularnim vrijednostima.

Po toj liniji su dakle nastali i drugi konflikti?

Da. U Libiji postoji vrlo stara vjerska oporba koja datira još iz vremena talijanske okupacije. Tada su pripadnici te oporbe smatrani religioznim borcima za slobodu. Danas bismo takav pokret nazvali „islamističkim“. Članovi te oporbe su uglavnom s istoka Libije. Za vrijeme Gadafijeve vladavine oni su bili njegova najopasnija oporba. Gadafi je u većem dijelu zemlje uveo šerijat i mnoge islamske zakone. Međutim, vjerskim fanaticima to nije bilo dovoljno. Ovi motivi kao i ideološka orijentacija u spomenutim regijama prisutni su i nakon revolucije.

Sukob je sada ponovo zaoštren.

Zato što tadašnje vođe više nemaju velik ugled među mladim, puno radikalnijim islamistima. Mladi više slijede ideologiju Islamske države. Oni teže geografski neograničenoj vladavini islama. Mnogi od njih su se u redovima Islamske države borili u Siriji i Iraku. Oni sanjaju o osnivanju kalifata na libijskom teritoriju. Istovremeno se radi o vjerskom, političkom i generacijskom konfliktu. Vjera kod mladih ima vrlo veliku ulogu. Ona nije nikakav plašt pod kojim se kriju neki drugi interesi.

Sve češće se čuje da su bivši članovi Gadafijevog režima sklopili savez sa džihadistima. Je li to točno?

Jest. Isto se događa i u Iraku gdje se bivši Sadamovi vjerni suradnici priključuju Islamskoj državi. Oni to ne rade iz ideoloških razloga. Oni više koriste kaos raspadajuće države da bi ju u budućnosti oblikovali prema vlastitim predodžbama. I Sadam Husein i Muamer el Gadafi su islamsku oporbu smatrali svojim najvećim neprijateljima. Danas u obje države te skupine surađuju. Doduše, to je savez na određeno vrijeme. Cilj obje skupine je spriječiti formiranje države po uzoru na zapadnu demokraciju.

Kako vidite budućnost zemlje? Može li se Libija uopće više razviti u jednu prosperitetnu državu?

Osnovni uvjeti za razvoj Libije su vrlo dobri. Od svih šest zemalja koje je zahvatilo arapsko proljeće, Libija s velikom odstojanjem ima najbolje uvjete. U zemlji živi relativno malen broj stanovnika, oko šest milijuna. Država ima naftne zalihe koje su dovoljne za otprilike idućih šest i pol desetljeća. Međutim, vlada radi na vrlo skromnoj razini. Državne strukture su izgubile nadzor nad nekim dijelovima zemlje. Tako recimo južni dio zemlje policija više uopće ne može kontrolirati. Vojska je također oslabljena. Jedan od razloga su sukobi s paravojnim formacijama. To je povezano i s napetostima između zapadne i istočne Libije. Obrazovanje i zdravstvo su trenutno zanemareni. Paravojne formacije podrivaju političke uspjehe, kao što je provedba demokratskih izbora. Ako se oni ne slažu s izbornim rezultatima i ako ih ne priznaju, onda svoje ideje pokušavaju nametnuti silom.

To znači da se Libija sama uništava?

Da. Naravno da su i vanjski čimbenici doprinijeli relativno brzom svrgavanju s vlasti Muamera el Gadafija. Ali, ono što Libija trenutno loše radi je donekle „home made“, dakle odgovornost leži u vlastitim rukama. S obzirom na trenutni razvoj se ne može uvijek ukazivati na vanjske utjecaje. Trenutno Libijci sami uništavaju svoju zemlju.

Andreas Dittmann je profesor za antropogeografiju na Institutu za geografiju Sveučilišta u Gießenu.