Amerika ponovno na bojišnici

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država snažno je obilježio ovogodišnju Opću skupštinu UN-a. I to ne samo svojim govorom pred plenumom, nego već dan ranije, kada je naredio prve zračne napade na položaje Islamske države (IS) u Siriji. Ta eskalacija neposredno prije Opće skupštine mogla bi se pokazati kao mudar šahovski potez. Često kritiziranom Obami će odobravanje svijeta za njegovu odluku o širenju opsega zračnih napada biti prva politička rendita za ovaj nadugo i naširoki diskutirani korak. Ali ono što je još važnije: u New Yorku se osjeća da se na rubu Opće skupštine razvija vlastita dinamika. Obama i njegovi saveznici bi na kraju iz ovoga njujorškog tjedna u središnjici UN-a mogli izaći ojačani za borbu protiv IS-a.

Obamina poruka okupljenima na Općoj skupštini bila je briljantno formulirana i kristalno jasna: svijetu kao nikada do sada prijeti opasnost od međunarodnog terorizma i ekstremističke ideologije. Ali Amerika je ponovo na bojišnici. Obama je ponovio obećanje da se neće samo oštro boriti protiv terorističkih milicija IS-a nego i da će ih na kraju uništiti.

Apel saveznicima

Ali američki predsjednik ne vidi svoju zemlju kao usamljenog borca, već u zajedničkom nastupu sa saveznicima. Prije svega se trudio pojasniti da se ne radi o kulturološki ili vjerski motiviranoj borbi SAD-a protiv muslimanskog svijeta. U tom smislu je sudjelovanje pet arapskih država u zračnim napadima na položaje IS-a u Siriji odličan diplomatski potez. To je prvi put nakon Prvog zaljevskog rata da su Amerikanci uspjeli sklopiti savez s arapskim zemljama.

Obamin strastveni apel međunarodnoj zajednici da se uključi u borbu protiv IS-a u New Yorku se sigurno itekako dobro čuo. Britanci i Turci su već najavili da se namjeravaju uključiti u vojne akcije. Njihov primjer će sigurno će slijediti i drugi. Ne treba biti veliki prorok da bi se predvidjelo kako ni isporuka oružja kurdskim borcima u Iraku neće dugoročno biti zadnja riječ Njemačke.

Otvorena pitanja ostaju

Međutim, Obama ne bi bio Obama kada ne bi spomenuo i političku dimenziju čitave stvari. Plenum je s odobravanjem slušao njegov zaključak o nužnosti međunarodne suradnje i političkih rješenja sukoba. To je voda koja ide i na mlin šefa njemačke diplomacije Steinmeiera - on voli koristiti iste argumente. Obama je u pravu kada kaže da samo multilateralni politički procesi mogu dovesti do održivih uspjeha: u krizi oko Ukrajine, u nuklearnim pregovorima s Iranom, zaštiti klime, pa čak i suzbijanju epidemije ebole. Na primjeru Ukrajine Obama je, međutim, objasnio da su ponekad oštrina i odlučnost u djelovanju potrebne kako bi se politički procesi pogurali. Rusiju je oštro kritizirao zbog povrede poslijeratnog poretka, ali je između redova poručio da još vjeruje u Putinovu razboritost.

Ni tijekom ovog govora Obama, međutim, nije mogao pojasniti neke nedoumice: kako će se sada odnositi prema Asadovom režimu kojemu - istina nevoljko - bombardiranjem položaja IS-a pomaže? I hoće li Iran jače uključiti u političku i vojnu borbu protiv IS-a, kao što traže Europljani, prije svega Steinmeier? Nedoumice i oklijevanje su tijekom govora nakratko potisnuti odlučnošću kakva se rijetko viđa kod Obame, odlučnošću da se Islamskoj državi objavi rat. Obama je na kraju svoj govor zaključio za njega neuobičajeno borbenom formulacijom: svijet mora ukloniti metastaze nasilnog ekstremizma. Jake riječi za kraj jakog govora.