Albanski san o europskom naručju

Kada se albanski premijer Berisha obratio stanovnicima od „Preveze do Preševa, od Skopja do Podgorice“ povodom albanskog Dana zastave, pripadnici toga naroda su slavili. U Ateni, Skoplju i Beogradu atmosfera je bila drugačija, navodi njemački list Tageszeitung. Slogan albanskih zastupnika je “svi zajedno u europskom naručju”. Ali, pita se autor komentara u njemačkom listu, Andrej Ivanji, što ako tog naručja ne bude?

On dalje navodi kako svake godine, kada albanske manjine u Srbiji, Crnoj Gori, i Makedoniji slave Dan zastave krajem studenog, Srbi, Makedonci, Crnogorci i Grci škrguću zubima. Gledajući iz perspektive pripadnika pravoslavnih naroda Balkana, Albanci time „zlokobno demonstriraju svoju moć“. Naime, taj nacionalni praznik postao je simobolom nacionalnog jedinstva za oko šest milijuna Albanaca koji žive u susjednim državama, navodi u svom komentaru Ivanji.

Najvažniji datum u povijesti

On podsjeća da su u 2012. godini Albanci slavili 100 godina albanske neovisnosti. Za njih je 28. studeni najvažniji datum u nacionalnoj povijesti. Naime, baš na taj dan 1443. godine se po prvi put zaviorila albanska zastava. Zbog toga je 1912. u gradu Valona na taj datum proglašena albanska neovisnost. Još na Berlinskom kongresu 1878, podsjeća njemački autor, Prizrenska liga izborila se za široku autonomiju većine područja na kojima su živjeli Albanci. Nakon Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, albanska država obuhvaćala je tek polovicu područja koja su naseljevali Albanci. Poslije turske vladavine, Albanci, koji su uglavnom prihvatili islam, morali su živjeti u više različitih zemalja.

Za što kuca njihovo srce

I ovaj su put Albanci pokazali gdje ih srce vuče: ne prema državama u kojima žive i čije državljanstvo imaju, već prema zajedništvu albanskog naroda na Balkanu bez granica. Poruka je bila jasna, navodi njemački Tageszeitung. Premijer Sali Berisha obećao je na taj praznik: „Svi Albanci koji žele dobiti albansko državljanstvo, dobit će ga bez obzira gdje žive… Vlada iz Tirane priprema takav zakon…Rasuti u raznim državama, Albanci sebe vide kao braću, koje povezuju zajednički geni, kultura i identitet i ujedinjuje san o Europi.“

Albanci su se protiv „albanofobije“ borili jedinstvom, piše dalje u svom tekstu Andrej Ivanji. On dodaje da dok se u Srbiji i Makedoniji mnogi pribojavaju „Velike Albanije“ hrvatski politolog Žarko Puhovski misli kako je riječ samo o srpskoj propaganda. Naime, Albanci su krenuli putem europskih integracija, putem koji ih vodi do „jedinstva u naručju Europe“ za koje se izjašnjavaju i premijer Berisha, i kosovski premijer Hašim Tači, i predstavnici Albanaca u Makedoniji. Bruxelles Washington protive se međutim mijenjaju granica na Balkanu.

Što će se desiti ako ne bude europskog zagrljaja?

“Kako će Albanci reagirati ako se zapadni Balkan ne integrira u Europsku uniju?” pita se autor komentara. On navodi kako postoji prilično velika mogućnosr da će se Albanci ujediniti na miran način - sve dok je integracija u Europu na dohvat ruke. Bruxelles želi red i mir na Balkanu. I za sada, balkanske države pristaju na kompromise, zbog članstva u Europskoj uniji, ali to uskoro neće biti dovoljno, stoji u “taz”-u.

Pomirenje na Balkanu još uvek je jedna vrsta utrke protiv vremena. Pod snažnim i trajnim pritiskom društvene i privredne bijede, ratne rane ne zacjeljuju, nema govora o suočavanju sa prošlošću. EU gubi svoj kredibilitet i polako nestaje nada da će jednom biti bolje. U državama na Balkanu, u kojima Albanci žive, nezaposlenost se kreće između 30 i 50 posto. Albanci su najmađa populacija u Europi i mladi ljudi slove kao vrlo nestrpljivi. Sa svih strana prikradaju se grupe ekstremista, piše njemački list. U sve većoj bijedi oni traže svoju šansu – a što je veća nemaština, sve jača je slika nezaboravljenog neprijatelja, navodi se u njemačkom listu Tageszeitung.

Raspadom bivše Jugoslavije, Srbi, kao i Albanci, iznenada su se našli u različitim državama. Projekt Velike Srbije glasio je: Svi Srbi u jednoj državi. Tako je počeo rat za teritorije i suverenitet. Na kraju, 1999 godine Srbi su ratovali i protiv NATO-a. Rezultati početne ideje: Hrvatska bez Srba, Kosovo koje je gotovo očišćeno od Srba i odvojen od Beograda i jedina utjeha za srpske nacionaliste je srpski entitet u Bosni koji ima elemente državnosti. Optimisti bi rekli: vidimo se u Europi bez granica. No, može se i spomenuti, stoji u „taz“-u, da granica nije bilo ni u u Jugoslaviji – prije nego što su smrt i protjerivanje povećali ponor među narodima.