Albanija i BiH: Tako blizu, a ipak tako daleko

Timur je 26-godišnji Sarajlija koji studira jezike i voli putovati. Ovog ljeta, jedne srijede oko osam sati, krenuo je iz Sarajeva u Tiranu.

„Nema direktne autobusne linije. Prvo sam morao do Podgorice", kaže Timur.

„Taj autobus iz Sarajeva do Podgorice bio je jedan od najgorih u kojem sam bio. Zapravo, to i nije bio autobus, već vozilo za oko dvadesetak ljudi, kombi za ilegalni prijevoz migranata. Glave dolje na granici", nasmijao se Timur.

Prešli su granicu preko Tare, stižući na granični prijelaz Šćepan Polje u Crnoj Gori. „Definitivno najgori put kojim sam ikad putovao, a ta granica, ti kontejneri, katastrofa." U Podgoricu su stigli u pola tri.

Timur je potom čekao na autobus za Tiranu: „Moram priznati da ukidanje troškova roaminga između zemalja zapadnog Balkana olakšava ovo putovanje. Ranije je bilo komplicirano, nisi mogao ni internet koristiti."

U četiri popodne autobus za Tiranu stigao je da pokupi putnike u Podgorici. „Taj autobus je bio neusporedivo bolji, to je vrhunska veza. Putovanje je brzo, lakši dio puta", uzdahnuo je Timur. Nakon tri sata vožnje, stigli su u Tiranu.

Albanska putovnica i etničko profiliranje na granici

Sve u svemu, Timur je putovao skoro 11 sati između Sarajeva i Tirane, gradova udaljenih samo nešto malo više od 300 kilometara.

Nedostatak povezanosti dodatno ilustrira činjenica da Albanija nema veleposlanstvo u Sarajevu, kao ni Bosna i Hercegovina u Tirani.

Lema Balaj ima i bosansko-hercegovačku i albansku putovnicu i često putuje na relaciji BiH - Albanija. Pored toga što potvrđuje Timurove žalbe, ona navodi i drugi problem: etničko profiliranje na granici.

To je osobno doživjela: kad prelazi granicu s bosansko-hercegovačkom putovnicom, nema nikakvih problema, ali s albanskom putovnicom često nailazi na detaljne provjere vozila i ispitivanja: „Sama činjenica da imate albansku putovnicu dovoljna je da izazove sumnju na svakom kontrolnom punktu, što dovodi do dodatnih provjera. Nažalost, to je realnost za Albance."

Složeni identitet

Životna priča Leme Balaj oslikava složenu strukturu identiteta i iskustava na Balkanu. Rođena je 1984. u albanskoj obitelji u Prizrenu, u bivšoj Jugoslaviji. Kada je imala četiri godine, 1988. preselili su u Tuzlu gdje su otvorili pekaru. Međutim, zbog rata 1992. pobjegli su u Albaniju, pa se ponovo vratili na Kosovo, a 1999. kada je i tamo izbio rat, ponovo u Bosnu.

Odrastajući u Bosni, Lema je svuda govorila bosanski, osim kod kuće gdje se govorio albanski.

„Albanci su se držali zajedno, umjesto da se integriraju u bosansko društvo. Bili smo tradicionalniji od ljudi koji su živjeli u Albaniji."

Bio je to prevladavajući albanski mentalitet tog doba. Usredotočenost na zarađivanje novca i svoju obitelj i druge Albance uz snažnu vezu s tradicijom, pojačavala je društvene razlike.

Lema Balaj je bila drugačija, jer, nastavila je obrazovanje - što je tada bilo rijetko za albanske djevojke.

„Kada sam se upisala u srednju školu i na fakultet, kada bih rekla svoje ime, svi su me pitali 'Odakle si?' i kad bih rekla da sam Albanka, bili su iznenađeni što studiram."

Albanski nije albanski

Ali, kada je preselila u Albaniju, shvatila je da ne zna književni albanski, jer se školovala na bosanskom i srpskom jeziku.

„Kada sam prvi put došla u Albaniju 2008. prijavila sam se za posao u jednoj bosanskoj kompaniji i primili su me jer sam navela da znam albanski jezik. Ali kada sam stigla ovdje, shvatila sam da ne znam albanski jezik, već samo svoj seoski dijalekt. Trebalo mi je neko vrijeme da promijenim dijalekt i naviknem se na albanski jezik."

Pored jezične barijere ona ističe i poteškoće u integraciji u albansko društvo, usprkos albanskom podrijetlu na koje je ponosna.

„U stvari, kada sam došla, nisam se mogla integrirati među Albance. Bilo je srpskih obitelji koje su tamo živjele i radile i bila sam bliža njima nego Albancima jer je moj mentalitet, način na koji sam odrasla, hrana koju sam jela, muzika koju sam slušala više odgovarala njima", objašnjava Lema.

Bosanski muslimani u Albaniji

Po riječima novinara i pedagoga Fatosa Baxhakua, tijekom raspada Osmanlijskog carstva i austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. bilo je raseljeno više od 160.000 bosanskih muslimana, koji su utočište pronašli istočnije, u susjednim zemljama.

U Albaniji su bili poznati kao „muhadžiri", što na turskom jeziku znači „izbjeglice", i naselili su se uglavnom između Drača i Tirane, naročito u Šijaku, postavši dio kulturnog pejzaža Albanije. Usprkos integraciji, bošnjačka manjina zadržala je svoj jezik, koji je 2017. priznat Zakonom o zaštiti nacionalnih manjina u Albaniji.

Dok postoje podaci za druge manjine, kao što su Grci, Makedonci, Crnogorci, Arumunji, Romi i Balkanski Egipćani, informacije o Bošnjacima su rijetke. Albanski zavod za statistiku (INSTAT) nema podatke o Bošnjacima, ali prema Fikretu Klariću, predsjedniku udruženja Bošnjaka-Albanaca „Zambak", procjenjuje se da oko 7.000 Bošnjaka-Albanaca živi u okrugu Drač.

Albanci u Bosni i Hercegovini

Albanci su živjeli u Bosni još u vrijeme kada je ovaj dio Europe bio pod Osmanlijama. A u 20. stoljeću, posebno tijekom prve i druge Jugoslavije, mnogi su u potrazi za boljim životom došli iz Albanije, s Kosova, iz Crne Gore i Makedonije. Naselili su se uglavnom u urbanim centrima, a Sarajevo je tradicionalno imalo najveću albansku populaciju.

Skupina intelektualaca, gospodarstvenika i aktivista albanskog podrijetla u Sarajevu udružila je snage s ciljem „boljeg upoznavanja Albanaca i Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca kroz kulturu", ovih naroda koji su blisko povezani, ali ipak distancirani. Među njima je i Abi Muhtari, koji je pokrenuo ideju o otvaranju Albanskog kulturnog centra u središtu Sarajeva, i koji je predsjednik upravnog odbora.

„Ja sam Albanac, ali moja domovina je Bosna i Hercegovina. Nikada nismo iskusili diskriminaciju, ne razlikujemo se od većinskog stanovništva. Ljudi znaju da sam Albanac samo kada čuju moje ime, a čak i kada saznaju, to ništa ne mijenja", kaže Muhtari koji je imao samo dvije godine kada je došao iz Sjeverne Makedonije u Sarajevo. Danas ima bosansko-hercegovačko, makedonsko i švicarsko državljanstvo.

„Sjećam se naših starih koji su fantazirali o Albaniji i vidjeli Hodžu kao heroja jer nisu znali što se tamo stvarno događa. Čak ni danas situacija nije mnogo bolja. Kao Albanac, ne poznajem Albaniju, pa kako mogu očekivati da je poznaje netko drugi, recimo Bošnjak?" - kaže Muhtari.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Emiteri mira: Osnaživanje mladih novinara kao izvjestitelja o miru" u organizaciji Regionalnog ureda za suradnju mladih zapadnog Balkana (RYCO), i u suradnji s DW-om.