Ai Weiwei: umjetnik, otac i disident

Kineski slikar, kipar, arhitekt, fotograf i kustos Ai Weiwei svjetsku slavu stekao je ne samo svojim konceptualnim radovima već i kritikom situacije u kojoj se nalazi kinesko društvo. Ovaj 54-godišnji umjetnik već je mnogo puta došao u sukob s vlastima, pritisak i prijetnje osjetio je i na vlastitoj koži.

Noćni posjeti policije od malih nogu

Ai Weiwei rođen je 1957. godine. Njegov je otac bio jedan od najvažnijih pjesnika moderne Kine. 1958. je otac zbog navodnih „antikomunističkih akcija“ uz zabranu pisanja protjeran u provinciju na "rok" od 20 godina. U pokrajini Xinjian Ai Weiwei tako nije proveo samo svoje djetinjstvo i mladost već je ovdje, u najranijim danima počeo stjecati prva iskustva s brutalnim aparatom kineske državne moći. Da ga noćni posjeti policije danas više toliko niti ne iznenađuju, a niti zastrašuju može se vidjeti i u filmu koji u četvrtak (14.6.) počinje igrati u njemačkim kinima.

Redateljica Alison Klayman vrlo je spretno i ove slike unijela u svoj film. Scene ponoćnih posjeta ne postoje, na platnu je samo crnilo uz zvukove koji odaju o čemu je riječ – o ponovnoj ponoćnoj posjeti kineske policije koja završava udarcima i trganjem odjeće Ai Weiweija. Nekoliko scena kasnije, vidi se uhićenje umjetnika, njegov boravak u kućnom pritvoru i tekst apsurdne optužnice koja će mu biti pročitana pred kineskim sudom.

Studij filma u Pekingu

„Never sorry“, kako glasi naslov filma, počinje tamo gdje je na neki način i započela umjetnička karijera kineskog disidenta - 1978. godine, kada je Ai Weiwei na Filmskoj akademiji u Pekingu zajedno s dvojicom svojih studentskih kolega (koji će kasnije također postati međunarodno poznati) Chen Kaigeom i Zhang Yimouom osnovao grupu „Stars gruop“. Njihova misao vodilja i glavni cilj je stvaranje umjetnosti koja striktno odbija uvažavanje strogih kodeksa izraza i sadržaja nametnutih od partijskog vrha.

Obzirom na pritisak koji je već tada itekako osjećao, Ai Weiwei 1981. godine odlazi u SAD. Ovdje stupa u kontakt s Andyjem Warholom i Allenom Ginsbergom i potpuno se posvećuje konceptualnoj umjetnosti. U Peking se vraća tek 1993. godine kada mu se razbolio otac. Svoj doprinos kineskoj liberalnoj umjetničkoj sceni objavio je nedugo kasnije: knjige „The black, the white und grey cover book“. Riječ je tekstovima i intervjuima sa suvremenim kineskim umjetnicima. Ove knjige u Kini u međuvremenu su dobile status kulta.

„Živjeli su sretno sedam godina…“

Film na kojem je Alison Klayman intenzivno radila više od tri godine (toliko je trajalo samo snimanje, iako se s Weiweijem počela baviti još puno ranije), prepun je snimki njegovih radova koje karakterizira prvenstveno izuzetna vizualna snaga. Ovdje je tako između ostalih „Crvena noćna svjetiljka“, koja se ne nalazi negdje ne nekom stropu već zgažena leži na zemlji, kao i „Karta svijeta“ na kojoj se zemlje svijeta dižu iznad površine, doslovno kao da „pucaju“ prema nebu i ostavljaju promatrača bez daha.

No, u filmu su prikazani i jednostavniji radovi poput primjerice fotografija potresa u provinciji Sičuan u kojem je 2008. godine stradalo više od 80.000 osoba. Da su se kuće i zgrade gradile u skladu sa sigurnosnim propisima, zasigurno ne bi toliki ljudi (a pogotovo djeca) izgubili živote. Upravo ovu činjenicu (o kojoj kineske vlasti sve do danas ne žele ništa čuti) tematizira Ai Weiwei i u radu kojeg je krajem 2008. godine imala prilike vidjeti i njemačka publika. Vanjski zid muzeja u Münchenu u kojem je održana izložba, Ai Weiwei „preobukao“ je s 9.000 ruksaka na kojima je stajao tekst: „Živjeli su sretno sedam godina…“.

Dosljedna podrška žrtvama potresa

Ova rečenica potječe zapravo iz pisma jedne majke čija sedmogodišnja kćerka Yang Xiaowan izgubila život ispod ruševina škole koju je pohađala i koja se u samo nekoliko minuta srušila kao kula od karata. „Njezina majka zapravo nije željela ništa drugo nego da sjećanje na njezino dijete nikad ne prestane“, objasnio je tom prigodom Ai Weiwei. Njegov angažman za preživjele ovog strašnog potresa, pripada jednoj od središnjih težišta filma. „Ai Weiwei stvorio je mnoge zanimljive radove i zapravo bi se o svakom od njih mogao napraviti zaseban film. No, upravo njegov angažman za žrtve i preživjele potresa posebno jasno pokazuje njegovu borbu za očuvanjem ljudskog dostojanstva i individualnosti“, objasnila je sama redateljica filma Alison Klayman.

Radovi Ai Weiweija u pravilu se uvijek zasnivaju na njegovom razmišljanju i bavljenju raznim fenomenima kineskog društva. To u filmu dokumentiraju primjerice i njegovi radovi poput jedne porculanske vaze na kojoj se nalaze kineski znakovi za Coca-Colu kao i instalacija klasičnog kineskog bicikla kojim se i danas najčešće služe milijarde stanovnika u umjetnikovoj domovini ali i skulptura, odnosno, instalacija koja se sastoji od 100 milijuna porculanskih sjemenki suncokreta – simbola snage mase.

Rušenje radnog prostora

U filmu „Never sorry“ pojavljuju se i mnogi drugi umjetnici, galeristi, autori kao i majka Ai Weiweija, Gao Ying. U kratkim sekvencama može se vidjeti čak i tada trogodišnji sin umjetnika, koji na neki način nadopunjava portret Weiweija prikazujući ga i s njegove privatne strane.

Alison Klayman je ovim filmom uspjela ostvariti klasični filmski portret jedne osobe ali koji vrlo često nadilazi ove granice. Ona prikazuje život i sudbinu jednog velikog umjetnika istodobno tematizirajući sredinu u kojoj živi u kojoj politički vrh ima dovoljno vlasti i moći činiti što ga je volja.