Agrarna reforma bez ikakvog smisla?

Dacian Ciolos imao je velike planove. Njegova agrarna reforma trebala bi biti jednom vrstom zelene revolucije. Ona bi trebala spriječiti zagađivanje okoliša i masivnu zlouporabu prirode u Europskoj Uniji. Ciolos, povjerenik EU-a za agrarnu politiku, predložio je da od 2014. godine zemljoradnici od EU-a dobiju isplaćene subvencije samo ukoliko doista ispunjavaju sve preduvjete vezane uz zaštitu prirode i okoliša. U protivnom im prijete smanjenja i do 30 posto financijske pomoći iz Bruxellesa.

U središtu političke borbe: Dacian Ciolos

Poljoprivredni sektor bi prema financijskom planu Europske Unije u godini 2013. trebao na raspolaganju imati oko 60 milijuna eura. To je čak 40 posto sveukupnog budžeta EU-a. A kako kažu stručnjaci – riječ je o puno previše novca budući da ovaj sektor zapošljava manje od 5 posto svih zaposlenih u Uniji.

Iako se ovaj iznos time čini izuzetno velik, treba spomenuti kako poljoprivrednici od Bruxellesa već godinama dobivaju sve manje novca. Naime, što manje sredstava EU ima uopće na raspolaganju, utoliko manje naravno dobivaju i poljoprivrednici preko subvencija. Pri tome treba također istaknuti da je i sama Unija po ovom pitanju podijeljena u dvije grupe. Jednu sačinjavaju zemlje istočne Europe koje traže više novca dok onoj drugoj kako se čini niti ona najveća kraćenja sredstava nisu dovoljno velika. U studenom prošle godine stoga prijedlozi povjerenika EU-a za agrarnu politiku nisu prihvaćena. Za sada je samo sigurno jedno: novac će zemljoradnici dobivati samo ukoliko budu ispunjavali određene uvjete vezane za zaštitu okoliša i prirode – što međutim dovodi do uvođenja još veće birokracije na ovom polju.

Do sada je računica prema kojoj je neki poljoprivrednik dobivao pomoć iz Bruxellesa bila vrlo jednostavna. O iznosu pomoći odlučivala je veličina površine, bez obzira što se konkretno na njoj uzgajalo ili sadilo. „Ukoliko je netko u Italiji uzgajao kukuruz, no u posljednjih pet godina ovdje više ne uzgaja kukuruz već pšenicu, tada on usprkos tome i dalje dobiva 1.000 eura po hektaru“, navodi Albert Deß, zastupnik njemačke stranke CSU u Europskom parlamentu i član povjerenstva za pitanja agrarne politike.„Isto tako, interesi malih poljoprivrednika i velikih industrijskih poduzeća su u raznim zemljama vrlo različiti. Gotovo je nemoguće ujediniti sve ove interese. Osim toga, subvencije, iznosi koje dobivaju poljoprivrednici isto tako se međusobno razlikuju. Primjerice, jedan litvanski poljoprivrednik dobiva 78 eura dok poljoprivrednik u Grčkoj dobiva 575 eura. To je ogromna razlika i ona kao takva više ne bi smjela postojati“, kaže Deß.

On dodaje kako primjerice njemački poljoprivrednici radije žele manje birokracije nego više novca. „Naš parlament je donio odluku u kojoj jasno stoji da ne želimo uvođenje nikakvog novog sustava koji bi vodio nekom novom mehanizmu, sustavu kontrole i sankcija. To je izglasalo 90 posto zastupnika. Povjerenik Ciolos se pridržavao ove naše odluke, no sada će novi sustav ipak biti uveden“, kaže Deß.

S njime se na neki način slaže i Willy Kampmann, voditelj Njemačkog saveza poljoprivrednika u Bruxellesu. „Možemo utvrditi kako agrarna politika postaje sve složenija i sve kompliciranija. Dobivanje novca iz Bruxellesa povezano je sa sve više birokracije“, kaže on i dodaje da će poljoprivrednici morati reagirati na kraćenja sredstava iz Bruxellesa.

Agrarna politika bez subvencija?

Subvencije koje dobivaju poljoprivrednici čine takoreći osnovu zajedničke argrarne politike EU-a. One su uvedene tijekom devedesetih godina kako bi se osigurale cijene proizvoda a time i primanja poljoprivrednika. No, ti poticaji su izazvali val burnih kritika u zemljama u razvoju. Poljoprivrednici ovih zemalja zbog nižih troškova proizvodnje i radne snage zapravo bi trebali imati prednost na tržištu zbog nižih cijena svojih proizvoda. No, upravo zahvaljujući poticajima EU-a, poljoprivrednici ovih zemalja mogu bez obzira na više troškove proizvodnje konkurirati na tržištu postavljajući niže cijene.

No, ove razlike u samoj proizvodnji, prije svega zbog niskih cijena zemljišta, postoje i unutar EU-a. Zemljišta u novim zemljama članicama su daleko jeftinija nego u tzv. starim zemljama EU-a. „Primjerice, poljoprivrednici u Nizozemskoj dosegli su svoje granice izdržljivosti. Njihove plaće više nisu kakve bi trebale biti a stradava i okoliš. Velika poljoprivredna poduzeća sve više napuštaju zemlju i odlaze u istočnu Europu gdje ih se dočekuje raširenih ruku“, kaže Lutz Ribbe, direktor odijeljenja zaštite prirode pri organizaciji Euronatur i član Europske komisije za pitanja agrarne politike.

Prema njegovom mišljenju razlog ovim razlikama u pojedinim zemljama članicama leži u činjenici da se po pitanju agrarne reforme u EU nije učinilo dovoljno. No, krivica ne leži samo na povjereniku EU za pitanja agrarne politike, već prije svega na starijim ministrima koji, kako kaže, „još uvijek na krilu drže agrarni lobi“. „A povjerenik Ciolos se bori upravo protiv njega. I Ciolosov prijedlog je zapravo korak u pravom smjeru. Poljoprivrednici koji rade i proizvode na ekološki odgovarajući način do sada nisu imali nikakve prednosti. Ovaj Ciolosov prijedlog bi mogao ispraviti ove nedostatke. Ekološki osvještena proizvodnja bi tako bila nagrađena“, kaže Lutz Ribbe.

Poljoprivrednici pristaju na Ciolosov prijedlog

Što se tiče samih poljoprivrednika, Deß navodi kako oni pristaju na provođenje u djelo Ciolovosog plana. „Iako, teško si mogu zamisliti da poljoprivrednici svih 27, odnosno, 28 zemalja budu mogli biti u stanju ispunjavati jednake uvjete. Potreban je zapravo jedan katalog u kojem će stajati sve nacionalne mogućnosti svake zemlje posebno, i u kojem će poljoprivrednici od Finske do Cipra moći odabrati ono što je za njih uopće moguće provesti u djelo“, kaže on.

Europska komisija, Europski parlament i Vijeće ministara EU-a, raspravljat će do 20. lipnja o paketu ovih agrarnih reformi. Dacian Ciolos nije prvi povjerenik EU-a za agrarnu politiku koji je želio uvesti revoluciju, to su pokušavali i njegovi prethodnici. Hoće li mu uspjeti i hoće li doista doći do dogovora i rješenja za jednu zajedničku agrarnu politiku usprkos političkim borbama i raznim lobijima – to će se kao i uvijek, tek vidjeti.