Afričke majke šokirane odgojem njemačke djece

DW: Mnoge majke u Njemačkoj, kako se čini, danas se ponašaju na drugačiji način nego prije. Primjerice, tijekom dana, one djecu nose tijesno priljubljenu na svoja tijela, a ne kao prije – vozeći ih u kolicima. Noću pak, mala djeca vrlo često spavaju u krevetu zajedno s roditeljima umjesto u kolijevkama kao nekoć. Što je uzrok ovoj promjeni?

Heidi Keller: Zapravo je samo jedna manja grupa promijenila ponašanje. Ovaj fenomen u promjeni odgoja, kao i fenomen takozvanog modernog oca, je fenomen koji se primjećuje tek kod jedne manje grupe: kod visokoobrazovanih osoba koje imaju malo djece i dobivaju je u kasnijoj životnoj dobi. Ova grupa se sasvim svjesno bavi pitanjima odgoja djece, oni mnogo čitaju i na taj način su dobro informirani o najnovijim znanstvenim spoznajama. No, to ne znači da su oni i bolji roditelji. Naravno, i industrija snažno reagira na ove promjene. Ako pogledate malo u trgovine ili štandove na raznim sajmovima, uočit ćete nevjerojatno veliku ponudu primjerice, marama za nošenje djece kao i mnogih drugih stvari.

Bez obzira je li riječ o tek maloj grupi ili ne – može li se reći, je li to savršen način odgoja koji, takorekuć, djetetu omogućuje savršen početak života?

Na ovo pitanje se ne može dati neki opći odgovor. U prvom redu je najvažnija intencija, odnosno pitanje – što roditelji određenim ponašanjem žele postići, koja im je namjera? Primjerice, u jednoj tipičnoj obitelji srednjeg staleža u Njemačkoj, SAD-u ili Italiji vrlo često se može vidjeti da majke svoju djecu liježu na pod i potom se saginju iznad njih. Na taj način one komuniciraju s djecom očima, pogledom, ali i razgovorom. Majke postavljaju djeci mnoga pitanja, verbaliziraju unutarnji svijet djeteta. Tako su stvorene osnove i mogućnosti lakšeg postizanja ciljeva po pitanju socijalizacije. Ova djeca lakše stupaju u kontakt s drugima i lakše razvijaju autonomiju.

No, s druge strane, ovakav način odnosa i komunikacije između majke i djeteta ide na uštrb njihove povezanosti. Tjelesni dodiri su primjerice rijetkost. Čak i ako majka nosi dijete povezano maramom na tijelu, obzirom na klimu u kojoj živimo, obično je tako riječ o kontaktu preko odjeće. Na taj način dijete osjeća stimulaciju putem kretanja (majke). No, ono bi to isto osjećalo i u kolicima…

Vi ste provodili mnoga istraživanja i u drugim zemljama, između ostalih i u Indiji, Meksiku, Kini. U kolikoj mjeri postoje razlike u majčinskoj brizi?

Odlučujuća nije zemlja nego socijalno okruženje. A ono se snažno orijentira prema obrazovanju. O stupnju obrazovanja majke ovisi u kojoj životnoj dobi će dobiti dijete te koliko će djece sveukupno roditi. Obitelji srednjeg socijalnog sloja u Indiji, srednjoj ili južnoj Americi te u Europi su po ovom pitanju vrlo slične: majke ovdje djecu dobivaju tek u vrlo kasnoj životnoj dobi i obitelji u pravilu ostaju male. Naravno i ovdje postoje razlike. No, u svakom slučaju ima više sličnosti među obiteljima srednjeg društvenog sloja na raznim kontinentima nego ako se usporede obitelji koje doduše žive u istoj zemlji no jedna obitelj živi u gradu, a druga na selu. Gradske majke vrlo često uopće ne razumiju ponašanje žena sa sela prema djeci i njihov odgoj i ponašanje drže sasvim pogrešnim.

S druge strane, pak, vrijedi i sljedeće: seoske obitelji u Kamerunu, Brazilu ili u Indiji su međusobno vrlo slične. To znači da majke održavaju vrlo tijesan tjelesni kontakt s djecom iako majke nisu glavne osobe po pitanju odgoja i veze djeteta sa svijetom. Ovdje zapravo zajednica preuzima brigu oko podizanja djeteta. Djecu se potiče da brže nauče sama sjediti i hodati kako bi što prije postala samostalna. Isto tako, ako dijete plače, njega majke u ovim regijama odmah primaju na ruke, odnosno, na prsa.

Vi niste samo istraživali različite načine odgoja u raznim zemljama već ste njemački način odgoja predstavili i majkama u Kamerunu. Kakva je bila njihova reakcija?

Žene su vidjele video filmove na kojima se vide majke kako djecu polažu na pod i kako se saginju iznad njih. Kamerunke su bile šokirane i zaključile kako je riječ o lošim majkama. Na kraju su predložile da neke od njih odu u Njemačku kako bi njemačkim majkama objasnile kako se treba ophoditi s djecom.

Njih je iznenadio i način komunikacije. Zapadnjačke majke svoju djecu uključuju u dijaloge, male komunikacijske signale dojenčadi one interpretiraju kao sudjelovanje u razgovoru. Kada tako nešto pokažete majkama u Kamerunu one se odmah zapitaju – „Pa zar one ne znaju što je dobro za dijete?“.

Predodžbe o tome kako treba postupati prema djeci je ionako nešto što je duboko usađeno u svima nama. Ono što mi osobno smatramo pravilnim, držimo da bi to bilo dobro i za sve druge. No, po tom pitanju mi u Njemačkoj nismo jedini. To isto smatraju i afričke majke koje žive na selima. Razlika je u tome što one eto nemaju niti prilike, a niti mogućnosti svoje znanje i uvjerenja putem UNICEF-a ili Svjetske zdravstvene organizacije i sličnih institucija transportirati u ostatak svijeta.

Heidi Keller je profesorica na odsjeku psihologije razvoja na Sveučilištu u Osnabrücku. Voditeljica je odjela „Razvoj i kultura“ i radi na Institutu za istraživanje migracija i interkulturalne studije.