Afganistanska djeca rata

Mala Nawzia odmah upada u oči. Njezina jarko crvena marama ističe se u prašnjavom okolišu. Dominantna boja u izbjegličkom kampu u kojem ona živi je svijetlo smeđa, kao blato. Nawzia priča kako je doživjela rat. "Sjećam se pucnjeva i eksplozija. I jedne posebno glasne eksplozije u našem vrtu."

Borbe u Kundusu na sjeveru Afganistana odnijele su Nawziji oca i jednu sestričnu, koja je ujedno bila njezina najbolja prijateljica. Oni joj sad jako nedostaju, kaže ova desetogodišnjakinja: "Nedostaje mi moja kuća, osobito moje prijateljice."

Kolibe na rubu grada

Nawzia je s majkom i osmero braće i sestara iz Kundusa pobjegla u Kabul, afganistanski glavni grad. Obitelj je ostavila svoje malo seosko imanje, svoje njive i stoku i danas živi na istočnom rubu Kabula u kolibi od ilovače koju su sami napravili. Na tom području se smjestilo još pedesetak obitelji iz pokrajine Kundusa u kojem se vode borbe. Tako je na goloj ledini između pustih nedovršenih nebodera nastao novi izbjeglički logor. Jedan od mnogih u Afganistanu.

Ljudi u ovom izbjegličkom kampu se moraju sami pobrinuti kako bi se prehranili. Nawzia i njezina braća i sestre ne idu u školu. Nawzia i njezine sestre pomažu majci kod pranja rublja za druge ljude, braća čuvaju stoku ili rade kao nadničari na jednom gradilištu.

"Ranije samo mogao uvijek u našem vrtu igrati nogomet s prijateljima. To mi sad jako nedostaje. Kao i jabuke i drugo voće u vrtu. Imam samo jednu želju: što prije se vratiti kući i ponovo igrati nogomet", kaže Nawzijin brat, 13-godišnji Mohamed Akbar. Njegov stariji brat Abdul Manan samo vrti glavom. Njemu je 15 godina i on je "glava" ove izbjegličke obitelji. Na njegovim plećima leži velika odgovornost. U Kundusu je samo tri godine išao u školu. Zna malo čitati i pisati. I ima jasne predodžbe, kako pomoći braći i sestrama.

Nada u bolji život

"Želim u Njemačku kako bih zaradio novac za svoju obitelj. Znam da je to putovanje opasno. Ali, čuo sam kako je život u Njemačkoj dobar i siguran. U svakom slučaju želim u Njemačku. U Afganistanu nikad neće biti mira."

Abdul Manan pokušava kod rodbine i ljudi kod kojih radi posuditi novac kako bi platio krijumčarima koji će ga dovesti u Europu. S majkom je razgovarao i o tomu da proda zemlju u Kundusu. Ali, ona je sumnjičava prema njegovim planovima. "Naravno, htjela bih da ostane s nama. Ali, ako se naš život ne poboljša onda ga ne bih trebala zaustavljati, nego ga ohrabrivati."

Majka se ipak nada da bi se i njezin život i život njezine djece poboljšao ako bi najstariji sin uspio otići u Njemačku. Trenutno je ukupno više od milijun i dvjesto tisuća Afganistanaca u bijegu u vlastitoj zemlji. Samo ove godine, od siječnja do početka rujna svoje domove je zbog rata moralo napustiti oko 250.000 ljudi. 56 posto tih izbjeglica unutar Afganistana su djeca kao Manan, Akbar i Nawzia iz Kundusa.