1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

230410 Armenier Genozid

22. travnja 2010

Ni nakon 95 godina Turska ne želi priznati genocid nad 1,5 milijuna Armenaca. Zato su odnosi između Ankare i Erevana još uvijek napeti. Armenci će širom svijeta i na ovu godišnjicu (24.4.) tugovati za svojim žrtvama.

https://p.dw.com/p/N20d
Leševi ubijenih Armenaca
Milijun i pol Armenaca nije preživjelo progoneFoto: dpa
Leševi leže pred zgradom
Žrtve "armenskog holokausta"Foto: AP

"Možete li shvatiti što to znači, kada to sve promatrate, a ništa ne možete učiniti i morate ostati na životu."

"Ovi ljudi su bez gotovo ikakvog upozorenja odvučeni iz svojih kuća i prisiljeni marširati kroz pustinju. Tisuće žena i djece je umrlo na tom prisilnom putovanju. I to ne samo od gladi i iscrpljenosti, nego jer su bili žrtve nečovječnih postupaka svojih čuvara."

"Na stotine ih je umrlo od gladi, na tisuće od tifusa, posvuda su besciljno tumarala djeca bez domovine i roditelja."

Sjećam se da je moja maćeha bila trudna. Oni su joj zabili mač u trbuh, izvadili dijete i počeli se smijati jer je bilo muško."

U dokumentarnom filmu redatelja Erica Fiedlera, emitiranom na prvom programu njemačke televizije ARD-u, poznati njemački glumci čitaju izvještaje očevidaca. Oni posuđuju glas milijunu i pol žrtava koje su izgubile život u turskom genocidu. Punih godinu dana, od 1915. do 1916., turska vojska i policija su zajedno s kurdskim bandama i kriminalcima, uz prešutni pristanak Njemačke kao saveznice Turske, protjerali oko dva milijuna Armenaca iz njihovih domova. Milijun i pol nije preživjelo.

Kolona Armenaca
"Ljudi su bili prisiljeni marširati kroz pustinju"Foto: Wikipedia

Turska manipulira povijesne knjige

Na brdu Cicernakaberd (Lastavičji dvorac) kod Erevana armenska je Vlada 1965. godine dala podići spomenik žrtvama genocida. Lavrentij Barseghian je profesor povijesti i bivši direktor Muzeja o genocidu. Svaki put kada dođe u muzej ponovo ga obuzima duboka tuga: "24. travnja 1915. smatra se početkom genocida. Svake godine na taj dan tisuće ljudi posjećuje muzej. I zaposleni u muzeju i posjetitelji, svi osjećaju isto što i ja."

Spomenik žrtvama genocida u Erevanu
Spomenik žrtvama genocida u ErevanuFoto: Mareike Aden

U katakombama muzeja čitava ta strahota dobiva svoje naličje na ogromnim fotografijama. Spomenik na brdu Cicernakaberdu je armenski Yad Vashem. Armenci ne mogu shvatiti zašto je holokaust nad židovima u Drugom svjetskom ratu širom svijeta priznat kao genocid, a masovno ubojstvo nad njihovim narodom nije. Turska Vlada i dan danas ne želi priznati tu činjenicu i manipulira svoje povijesne knjige. Tko o tome progovori biva, poput novinara Hranta Dinka, ubijen ili poput dobitnika Nobelove nagrade za književnost Orhana Pamuka mora napustiti svoju domovinu zbog stalnih napada.

"Ako Turska prizna, mi ćemo zaboraviti"

Orhan Pamuk (desno) na pogrebu Hranta Dinka (fotografija lijevo)
Orhan Pamuk (desno) na pogrebu Hranta Dinka (fotografija lijevo)Foto: AP

Kao stotine tisuća drugih Armenaca, i najpoznatiji armenski autor Hovhannes Grigorjan će se u subotu (24.4.) popeti na brdo i položiti cvijeće. I mada ne vjeruje da će to doživjeti, on dijeli mišljenje mnogih da bi Turci jednog dana trebali priznati odgovornost za genocid: "To je ispravno mišljenje. Ne bih želio da crpimo energiju za budućnosti iz jedne takve tragedije. Nijemci su učinili ispravan korak kada su priznali genocid nad židovima. Ako Turska prizna genocid nad nama, onda ćemo ga i mi moći zaboraviti."

Autor: Mirko Schwanitz/Andrea Jung-Grimm