80 godina Volkswagena

Mnogo je toga već rečeno o odnosima dva čovjeka u zajedničkom, golemom projektu: Adolfu Hitleru i Ferdinandu Porscheu, konstruktoru prvog Volkswagena – narodnog vozila. „Tu su se našla dva čovjeka koji su pristajali jedan drugome", smatra i povjesničar Wolfram Pyta, profesor novije povijesti Sveučilišta u Stuttgartu.

Jer genijalni inženjer Porsche je bio poznat po jednoj svojoj mani: nikad nije bio posve zadovoljan svojim izumom. Tako su i u Daimleru gdje je radio prije toga, prvo bili sretni da radi za njih, ali su bili još sretniji kad su ga se riješili (uz bogatu otpremninu). Jer, činilo se da nema tog novca koji Porsche ne može potrošiti za razvoj i stvaranje novih projekata koji, makar se danas misli drugačije, nisu baš uvijek niti funkcionirali.

Zaljubljenik u automobile (makar nikad nije imao vozačku dozvolu) Adolf Hitler je imao drugi problem: „Hitler je trebao kreativnu glavu kako bi konstruirao maleno vozilo koje će biti prikladno za proizvodnju u golemoj seriji", kaže Pyta. U svojim megalomanskim idejama, Führer se niti tu nije želio zamarati „banalnim" problemima kao što je novac. A tu se onda pronašao taj inženjer: „Porsche je pak trebao najbolje političkog nalogodavca koji bi mu omogućio da konstruira bez obzira na moguće troškove", sažima profesor.

Nova tvornica na livadi

Za naciste je „narodno vozilo" bilo i više od pukog automobila: po autocestama koje su se gradile kroz Njemačku su i obični građani trebali dobiti „svoj" automobil. Tu „motorizaciju naroda" je Hitler najavio jedva nekoliko tjedana nakon preuzimanja vlasti 1933., a već sljedeće godine je Porscheu dodijeljena zadaća da konstruira takav automobil. Organizator je bila nacistička organizacija za skrb o radnicima Kraft durch Freude (Snaga kroz radost) koja se za građane skrbila i ideološki, ali i organiziranjem ljetovanja, gradnjom radničkih naselja – i jednog dana, vlastitim automobilom za vjerne podanike Reicha.

Moglo se početi sa štednjom gotovo odmah nakon što je Porsche Hitleru predstavio prototip Volkswagena 1935. (tek nakon rata u šezdesetima će te štediše, umjesto automobila konačno dobiti dio novca nazad). Za takav megalomanski projekt je trebalo sagraditi i posve novu tvornicu i tako je došlo do polaganja kamena-temeljca točno prije 80 godina.

Mjesto bogato okićeno nacističkim zastavama i tribinama za goste i uzvanike je tada doista još bilo tek livada maltene usred ničega. Rašireno je mišljenje da je kasniji grad koji je nastao oko te tvornice, Wolfsburg, dobio ime po Hitlerovom psu kojeg je gotovo redovito nazivao Wolf (Vuk). To nije točno: Hitlerov četveronožac još nije niti postojao 1302. kad se prvi puta spominje obližnja utvrda Wolfsburg i koja će se stilizirana naći na grbu toga grada – i između ostalog, na volanu prvih poratnih Buba.

„Prikladno i za vojne svrhe"

Ali to mjesto je odlično odabrano: praktično je smješteno u samoj geografskoj sredini tadašnjeg Reicha, na Mittellandkanalu, riječnoj poveznici rijeka Labe i Wesera. Leži i na željezničkoj trasi koja Berlin povezuje s Rurskim područjem i tamošnjim čeličanama, a kroz njega je onda vodila i autocesta od Berlina prema Hannoveru. Područje je bilo rijetko naseljeno tako da nije bio veliki problem doći do golemog zemljišta za buduću tvornicu.

Naravno da je Hitleru dok je polagao kamen-temeljac 1938. prvo na pameti već bio rat i razaranje, a ne gradnja. Nema dvojbe da je i Ferdinand Porsche znao za te planove: u jednom ekspozeu inženjera o budućem vozilu pisanom još 1934. on nacistima najavljuje kako to „narodno vozilo neće biti prikladno samo kao osobno vozilo, nego treba biti i transportno vozilo podesno i za određene vojne svrhe". To je bila sudbina i te tvornice u Wolfsburgu za vrijeme rata: u jednom manjem dijelu tvornice su se proizvodila vojna terenska vozila, drugi i veći dio tvornice koja je trebala biti najveća i najmodernija u Europi tog doba – uopće nije bio gotov. Kasnije su se tamo radili dijelovi za nacistički raketni program, ali kako su i sirovine bile dragocjene, mnogo toga se u toj tvornici radilo od – drva!

Odakle mu ime?

Nakon rata se Wolfsburg našao u Britanskoj okupacijskoj zoni i već je legendarni odgovor gospodarskog izaslanstva iz Velike Britanije kojoj su saveznici ponudili tvornicu Volkswagen kao ratnu reparaciju. Odgovor Londona na tu ponudu da preuzme tu nedovršenu i dobrim dijelom razorenu tvornicu je bio „Hvala, ali ne hvala." Volkswagen je tako krenuo svojim, njemačkim putem i ubrzo postao sinonimom za „gospodarsko čudo" koje je nastalo u poratnoj (naravno Zapadnoj) Njemačkoj.

Čuje se i kako je ovo vozilo Volkswagena dobilo ime Buba (Käfer) kako bi se prikrila ta njegova posve očito nacistička prošlost. Zapravo, čini se da se tom Volkswagenovom modelu T1 taj njegov nadimak prvo pojavio na engleskom jeziku: još u reportaži o toj novoj nacističkoj tvornici automobila u listu New York Times u srpnju 1938. se pomalo s podsmijehom govorilo o „svjetlucavim, novim bubama" (beetle) koje će sad preplaviti njemačke autoceste.

Kada je riječ o Volkswagenu, zapravo sve do šezdesetih uopće nije bilo niti potrebno izmišljati neko posebno ime za ovaj model: drugih jednostavno nije niti bilo iz te tvornice. Ali nadimak Käfer za to vozilo se ubrzo proširio kako cestama, tako i njemačkim i mnogim drugim jezicima na svijetu.

„Intriga" ili ratni zločinac?

Baš kao što je Velika Britanija trebala dobiti tvornicu, Francuska je razmišljala da uzme nešto još vrednije: samog Ferdinanda Porschea. Već u listopadu 1945. je francusko Ministarstvo industrije stupilo u kontakt s inženjerom i počelo razgovarati o projektu „francuskog Volkswagena". Povjesničar Pyta u tome vidi dokaz kako se i Porsche veoma brzo uspio odreći svoje nacističke prošlosti, makar ga je sustigla upravo u Francuskoj.

I profesor novije njemačke povijesti Pyta govori o „intrigi" francuskih proizvođača automobila Renault i Peugeot koja je dovela do optužbe protiv Porschea i njegovog zeta Antona Piecha zbog sudjelovanja u ratnim zločinima. Teško je reći da je to bila samo intriga kako bi se uklonilo mogućeg takmaca: Francuska je osobito tada imala izuzetne konstruktore automobila – Lefebvre je za Citroen još u tridesetima konstruirao također legendarni 2CV, „Spaček", 1955. je već predstavljen prvi DS, „Žaba" – prije usporediva ne s Volkswagenom, nego sa svemirskim brodom u tom dobu. A uspješne modele su već imali spremne i drugi francuski proizvođači.

A kao drugo, ta nedovršena tvornica Volkswagena u Wolfsburgu je također bila mjesto neviđenog užasa i patnji: tamo su bili smješteni prisilni radnici i nema ih malo koji su u toj tvornici za vrijeme rata izgubili svoje živote. Povrh toga, za vrijeme rata su doista dijelovi tvornice Peugeota iz Francuske otpremljeni u Wolfsburg. Jednostavno je nemoguće vjerovati da Ferdinand Porsche sve to nije znao. On i njegov zet su zato ostali u zatočeništvu francuske vojne uprave sve do kolovoza 1947. nakon čega su ipak pušteni uz kauciju. Zahvaljujući izjavama svjedoka, francuski sud je nešto kasnije ipak odbacio te optužbe.

Čak i ako nikad nije bio proglašen krivim za zločine i makar je redovito upadalo u oči da, čak i kad je primao najviša nacistička odličja, u moru nacističkih uniformi je jedino Ferdinand Porsche bio u civilu, ostaje pitanje o moralnosti takve veze. „Porsche nije bio jedini koji se bez ikakvog razmišljanja i u beskonačnom oportunizmu, bacio oko vrata autoritativnim vlastodršcima", misli profesor Pyta. „Odgovorni u gospodarstvu koje jedino zanima uspjeh njihove tvrtke ili provedba njihovih tehničkih projekata, ponekad nemaju nikakvih problema sklapati takve paktove s moćnicima."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.