230 milijuna nevidljive djece

U svijetu trenutno živi oko 230 milijuna djece koja nisu službeno registrirana. To pokazuju najnovije brojke Organizacije za zaštitu djece pri Ujedinjenim narodima – Unicef-a. „Ova djeca u doslovnom smislu zapravo ne postoje. Ona nisu registrirana, a tko nije službeno prijavljen, nema nikakva prava a time niti pristup medicinskoj skrbi, obrazovanju, socijalnim osiguranjima“, kaže Jürgen Schübelin iz njemačke Organizacije za zaštitu djece (Kindernotthilfe), pozivajući se na najnovije izvješće Unicef-a, objavljenom povodom 67. godišnjice osnivanja Ujedinjenih naroda u New Yorku.

Pravo na identitet kao osnovno ljudsko pravo

„Države koje nisu u stanju novorođenu djecu, no i svu ostalu djecu kao ni odrasle identificirati u službenim popisima i izdati im odgovarajuće isprave, masovno krše ljudska prava. Pravo na identitet i službeno prijavljivanje je dio osnovnih ljudskih prava“, dodaje Schübelin. Ovo pravo zajamčeno je i Konvencijom dječjih prava Ujedinjenih naroda. Tamo, u članku broj sedam jasno stoji da se „svako dijete, odmah nakon rođenja mora službeno prijaviti vlastima“. Samim time, svako dijete ima i pravo na svoje vlastito ime a time i na pravo na stjecanja državljanstva. Ovu Konvenciju su potpisale gotovo sve zemlje članice Ujedinjenih naroda, osim – Sjedinjenih Američkih Država i Somalije.

No, usprkos tome, ovo pravilo se uvelike krši diljem Afrike, u određenim područjima Azije i Latinske Amerike. Od deset zemalja u kojima se bilježi najniži postotak prijava novorođene djece, čak se osam nalazi na afričkom kontinentu. Primjerice, u Somaliji, Liberiji i Etiopiji, nije registrirano čak niti svako deseto dijete. U Zambiji, Čadu, Tanzaniji, Gvineji i Demokratskoj Republici Kongo, postotak prijava novorođenih se kreće negdje između 14 i 28 posto. Među ovim zemljama se nalaze i Jemen i Pakistan.

Siromaštvo i diskriminacija

“Najčešći razlog neprijavljivanja djece je siromaštvo. Ljudi koji žive na ruralnim područjima ali i oni iz siromašnih četvrti velikih gradova, nemaju jednostavan pristup državnim uredima i institucijama. Upravo roditelji koji žive na selu, ako žele prijaviti svoje dijete u najbližem gradu, moraju dugo putovati. A za to im često nedostaje i vrijeme i novac”, navodi Jürgen Schübelin iz njemačke Organizacije za zaštitu djece (Kindernotthilfe).

On dodaje da se to posebno primjećuje i u Latinskoj Americi, svuda tamo gdje većinski živi indogeno stanovništvo. Ovdje vrlo često ni roditelji ne posjeduju dokumente i nisu prijavljeni. Situaciju otežava i činjenica da oni isto tako ne govore službene jezike zemlje u kojoj žive (španjolski ili portugalski), već samo materinji jezik svog naroda.

Lake žrtve trgovaca ljudima

Posebno su ugrožena i neregistrirana djeca na područjima zahvaćenim prirodnim katastrofama, kao što su primjerice Filipini nakon tajfuna Haijana ili Haiti nakon potresa 2010. godine. „Iz našeg iskustva možemo reći da su ta djeca, pogotovo ako su još izgubila i oba roditelja, posebno traumatizirana i izložena opasnosti otmice od strane trgovaca ljudima, odnosno, djecom. Primjerice, nakon potresa na Haitiju, sjevernoameričke bande su otimale tu djecu i prodavale ih“, prisjeća se Jürgen Schübelin. Međunarodne humanitarne organizacije su tada odmah djelovale i tu djecu pokušale spasiti vrlo jednostavnim metodama. U prihvatilištima i centrima za primanje pomoći, oni su djeci objesili oko vrata jednostavne male natpise na kojima je stajalo ime i prezime djeteta. „Već sama činjenica da ta djeca imaju ime, činila ih je vidljivima i štićenicima određenih inicijativa. To je značilo da ipak postoji netko tko se brine za njih, nadzire njihovu sigurnost te da ih štiti“, kaže on.

Prema navodima Unicef-a, sada je prije svega važno prepoznati razloge zašto roditelji ne prijavljuju svoju djecu te pokrenuti inicijative za suzbijanje te prakse. Razlozi su ne samo financijski, nego i nepoznavanje prava, kulturne barijere ali i strah od diskriminacije iz religioznih ili etničkih razloga. Ubuduće bi se trebale ukinuti ili barem umanjiti tehničke barijere. Slično je već učinjeno na Kosovu i Ugandi. Ovdje roditelji svoju novorođenu djecu mogu prijaviti vrlo jednostavnim slanjem sms poruka, dok je prije ovaj proces trajao i po nekoliko mjeseci.