20.srpnja 1944. – Dan kada je trebao umrijeti Adolf Hitler

Institut za demoskopiju Allensbacher obavio je u ljeto 1951. jednu vrlo važnu anketu na temu – što mislite o događaju koji se dogodio 20.srpnja 1944.godine? Rezultat ispitivanja je pokazao da tek jedna trećina ispitanih Nijemaca ima pozitivno mišljenje o ženama i muškarcima koji su pokušali srušiti Hitlera i njegov režim. Još 1956. godine se većina građana Njemačke izjasnila protiv imenovanja jedne škole po Clausu Schenku von Stauffenbergu – neuspješnom atentatoru na Adolfa Hitlera.

Drugim riječima, Nijemcima je doista dugo trebalo da odaju priznanje članovima otpora i planiranog atentata. Ono što se danas samo po sebi razumije, u „stvarnosti je zapravo rezultat jednog dugog i vrlo složenog procesa“, napisao je nedavno Johannes Tuchel, voditelj Memorijalnog centra njemačkog otpora u Berlinu. On navodi kako se mnogo toga u početku ignoriralno, potiskivalo i zaboravljalo.

Theodor Heuss i buđenje njemačke savjesti

Atentat na Adolfa Hitlera 20.srpnja 1944. godine bio je najvažniji pokušaj njegovog svrgavanja s vlasti tijekom vladavine nacista. Članovi grupe otpora bili su pripadnici njemačkog plemstva i vodećih krugova Wehrmachta. Časnik Claus Schenk Graf von Stauffenberg pokušao je usmrtiti Hitlera postavljenim eksplozivom u njegovom glavnom stožeru. No, diktator je preživio, državni udar završio neuspjehom. Von Stauffenberg smaknut je već tijekom slijedeće noći – a u danima koji su slijedili i stotine drugih koje su nacisti mogli dovesti u vezu s atentatom.

Borci, članovi ove grupe otpora, proglašeni su i predstavljeni kao izdajnici, kao oni koji su prekršili „zakletvu domovini“ kojom su se zakleli Hitleru na vjernost. Ovo mišljenje se toliko ustalilo u svijesti Nijemaca da se ono zadržalo i dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata. Tek je Theodoru Heussu, prvom kancelaru Savezne Republike Njemačke pošlo za rukom i kod Nijemaca probuditi osjećaj da otpor prema Hitleru nije bio izdaja te da je von Stauffenbergovo odbijanje poslušnosti nešto što zaslužuje priznanje. „S pravne i moralno-povijesne strane, „zakletvu domovini“ je već prije atentata višestruko prekršila jedna druga osoba“, rekao je Heuss 1954. godine prilikom obilježavanja 10-te obljetnice neuspjelog atentata. To je ujedno bilo i prvo službeno obilježavanje ovog događaja uopće.

Institucije kulture sjećanja

„Govor Theodora Heussa označio je prekretnicu u percepciji njemačkog otpora“, kaže Rüdiger von Voss u razgovoru za Deutsche Welle. Održavanje sjećanja na članove otpora (jedan je od njih bio i njegov otac) jedna je od njegovih životnih zadaća.

Povodom 70-te godišnjice pokušaja atentata, von Voss je objavio knjigu u kojoj je sakupio sve govore održane u Saveznoj Republici Njemačkoj vezane za ovaj događaj. „Ovi govori daju jedan sjajan pregled diskusija vezanih za duhovne ali i političke aspekte ovog otpora“, kaže von Voss. Ujedno, ovaj rad, odnosno, govori dokumentiraju i tijek promjene značaja 20.srpnja 1944. – u međuvremenu ovaj datum ima svoje čvrsto mjesto u njemačkoj kulturi.

Von Voss isto tako u knjizi naglašava jedan aspekt koji je pogotovo tijekom 50-tih i 60-tih godina u Njemačkoj bio vrlo aktualan a to je – gdje su granice poslušnosti a kada je vrijeme za neposluh, odnosno, „izdaju“? Tako je primjerice, Theodor Heuss u svom spomenutom govoru naglasio kako „postoje situacije kada odbijanje poslušnosti posjeduje povijesnu važnost…“. Nekoliko godina kasnije, 1958. godine, socijaldemokrat Carlo Schmid je u svom govoru naglasio da „ukoliko ne postoji nikakav drugi način oslobođenja od tiranije, da je tada moralno gledano dozvoljeno – ubijanje kako bi se cijeli narod spasio od neljudskosti koja je na pomolu…“

Drugim riječima, dugo je trajalo dok članovi otpora u njemačkom sjećanju nisu dobili mjesto koje zaslužuju. Jedan od njih koji je dao svoj doprinos njihovom priznanju svakako je bio i književnik Carl Zuckmayer. On je u svom govoru 1969. godine rekao slijedeće: „Ljudi koji su planirali atentat znali su da postoji tek malo nade da će u tome uspjeti, no usprkos tome su se usudili pokušati…“.

„Nijemci ali i drugi se i danas slično ponašaju…“

Prvo veliko obilježavanje ovog događaja dogodilo je tek 1990. godine. Iako tada nije bila riječ o nekoj „okrugloj“ obljetnici, ovo je bilo prvi put da se cijela, ujedinjena Njemačka prisjetila ovog dana. Naime, vodstvo bivšeg DDR-a godinama je ignoriralo ovaj događaj prije svega zato što se konzervativni i plemićki pripadnici otpora oko von Stauffenberga nisu uklapali u sliku idealnog socijalističkog čovjeka.

Kasnije njemački predsjednik Roman Herzog u svojim je obraćanjima javnosti podsjetio na dvije diktature (onu Hitlerovu i DDR) tijekom kojih Nijemci „nisu činili ništa već samo skretali pogled u stranu“. A prema njegovom mišljenju se na sličan način ponaša i većina Nijemaca, ali i ne samo oni već i mnogi drugi – „ i zato govorim danas ovdje o tim sasvim normalnim, prosječnima građanima u jednoj totalitarnoj državi“.

Pomanjkanje civilne hrabrosti

A danas? Izdajnici iz prošlosti su u međuvremenu postali junaci. Obilježavanje 20.srpnja je sastavni dio službenih manifestacija. No, kako naglašava von Voss, „u školama njemački otpor protiv Hitlera još uvijek nije dobio svoje pravo mjesto“. Po ovom pitanju još uvijek postoje određeni deficiti. „Pri tome je upravo osvjetljavanje tema i ideja otpora toliko važno. A bez civilne hrabrosti nema uspjeha demokracije", zaključuje pravnik von Voss.