2014. u Hrvatskoj - loša gospodarska godina s još gorom perspektivom

Jedna predblagdanska vijest iz poslovnih medijskih rubrika dobro ocrtava ekonomsko stanje u Hrvatskoj: građani će i ove godine o Božiću potrošiti oko 11 milijardi kuna, baš kao i prošle te pretprošle. Zbog deflacijskog pada cijena u trgovinama, napominje Hrvatska gospodarska komora, to će ipak značiti prometovanje nešto većom količinom robe negoli ranije. S druge strane, građani danas imaju prosječno manje novca na raspolaganju pa je zacijelo u ovom slučaju moguće govoriti ponajviše o simboličkom zatvaranju loše godine jednim osjetnijim kumulativnim potrošačkim iskorakom.

S prosincem i prigodnim podvlačenjem crte ispod zabilježenih ekonomskih kretanja, međutim, neizbježno se nameće utisak da višegodišnji silazni trendovi nisu ni ozbiljnije usporeni niti se nazire izglednija perspektiva njihove promjene u idućih 12 mjeseci. Standardni pokazatelji i dalje su stabilno poražavajući. Nakon ljetne sezone i kratkotrajnog tradicionalnog osvježenja ekonomije turističkom sezonom, broj nezaposlenih opet je u porastu; burza rada broji sada već preko 320 tisuća upisanih. Javni dug premašio je 255 milijardi kuna ili oko 78 posto BDP-a, uz pad gospodarstva od oko 0,7 posto na godišnjoj razini. Industrijski rast je u blagom plusu, no posrijedi su gotovo zanemarivo niske brojke.

Ministarstvo zatrpavanja rupa

Između raznih najvažnijih ekonomskih politika, i 2014. se odlikovala prvenstveno fiskalnom aktivnošću. Za ovu priliku izdvojili smo nekoliko novijih zapažanja domaćih stručnjaka, pa tako Saša Drezgić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci o fiskalnoj politici kaže: "Ministarstvo financija bavi se zatrpavanjem rupa. To je tehnički posao i uspjeli su kvalitetno odraditi ono što se moralo. Međutim, u kriznim vremenima fiskalna konsolidacija je štetna, a nas EU na nju prisiljava. Makroekonomski gledano, to nije zdravo za sustav i sada je veliki problem izaći iz tog kruga."

Dotični krug Drezgić opisuje kao začarani – fiskalna konsolidacija obara BDP, što izaziva negativan utjecaj na rast prihoda, a posljedica je šok po samu konsolidaciju. Riječki ekonomist nalazi da je Vladin manevarski prostor izuzetno stiješnjen i da će se s tim problemom sresti i njezini nasljednici. "Mogući odgovor jest svojevrsna politika fige u džepu", nastavlja Saša Drezgić, "gdje moramo zadovoljiti konsolidaciju na nominalan način, istovremeno koristeći maksimalno dugoročne izvore financiranja. To je moguće s modelom financiranja projekata koji sami sebe otplaćuju, a Eurostat ih ne prepoznaje kao javni dug."

Nije tajna koji sektori spadaju u taj skup: energetika i energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije, promet, telekomunikacije, gospodarenje otpadom. Drezgić kritizira pritom i sam pristup upravljanja javnim dugom, gdje se ne vodi računa o navedenom zaduživanju u razvojne svrhe, već je riječ o saniranju budžetskog manjka. Slično je s pokretanjem investicijskog ciklusa koji bi se morao poslužiti drugom vrstom resursa, poput EU-fondova i privatnog kapitala, ali ponajprije domaćeg. Naravno, trebalo bi se tada raditi o biranim industrijama i poticanoj proizvodnji, dakle izvozu.

Na milost i nemilost bankama

U potrazi za odgovorom na pitanje koji je kontekst odredio imobiliziranost hrvatske ekonomske politike u 2014. godini i ranije, posegnuli smo za studijom ekonomista Branka Krnića (Veleučilište VERN, Zagreb) i Dubravka Radoševića (Ekonomski institut, Zagreb) objavljenom u časopisu Ekonomski pregled. Oni dijagnosticiraju velike makroekonomske neravnoteže i utvrđuju da ih je prouzročila strateška orijentacija na financijalizaciju ekonomije, uz deregulaciju financijskog sektora. Drugim riječima, hrvatska monetarna politika ostavljena je na ravnanje privatnim bankama. To uključuje i pojam monetizacije, konkretno hrvatskih autocesta, projekt koji je zbog suštinskog nastojanja privatiziranja izazvao u protekloj godini burne reakcije najšire domaće javnosti.

Monetarna politika, inače polazišni instrument svake državne ekonomske politike, odavno se u Hrvatskoj javno jedva i spominje. Uzima se zdravo za gotovo da je ta vrsta suvereniteta prenesena na Bruxelles. Zanemaruje se činjenica da razne druge zemlje-članice EU-a itekako vode računa o tome pogoduju li kroz financijski sektor, ako i nemaju više svoju valutu, proizvodnom ili potrošačkom dijelu gospodarstva. Krnić i Radošević stoga upućuju na mehanizme ekonomsko-političkog oživljavanja domaće industrije u zadanim uvjetima ograničenog suvereniteta, jer čak ni to još nije iscrpljeno.

Opasna struktura investicija

Ipak, hrvatska politika u 2014. godini nije uzela u obzir takve aktivne mogućnosti, već se uz fiskalno pretakanje iz šupljeg u prazno zadovoljila nekolicinom pojedinačnih i neusustavljenih iskoraka u industrijskom sektoru. Gordo je pak razglašeno nedavno usklađivanje s planom investicija Europske komisije, što se u slučaju Hrvatske odnosi na potencijalnih 77 projekata vrijednosti oko 22 milijarde eura. Ali ne samo da će to biti malo, nego se u planu krije dodatna opasnost koja će se pokazati već dogodine, upozorio je prošlog četvrtka Ljubo Jurčić na Hrvatskom radiju.

Ovaj profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i nekadašnji ministar gospodarstva istaknuo je da je na tom popisu odreda riječ o infrastrukturnim projektima. Oni su po svojoj naravi poluproizvodi, osim za izvođača radova. "Nakon toga ostaju neiskorišteni ako ih ne prate investicije u proizvodne kapacitete, u strojeve i tehnologiju i dugoročna radna mjesta. Puno važnija od vrijednosti investicija je njihova struktura", zaključuje Jurčić, dodajući kako je od 2002. do 2013. u Hrvatskoj uloženo gotovo 100 milijardi u investicije i sve to nije opravdalo nade - upravo zbog navedenih razloga.