2 milijuna za spomenik diktatoru u Beogradu
10. lipnja 2011Oglas
Usprkos očitoj trgovini, prilikom otkrivanja spomenika nisu nedostajale niti državne počasti. Tako je na svečanosti prisustvovao predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev - sin pokojnog predsjednika, uz domaćina, srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Događaj su popratili i srbijanski mediji, ali jedva da se igdje čulo, kakva to zapravo osoba dobiva spomenik u Beogradu.
"Pet milijuna za spomenik Staljinu?"
Vanjskopolitički analitičar i novinar Boško Jakšić, kada je riječ o Hajdaru Alijevu podsjeća kako je on jednostavno bio diktator i to starog, sovjetskog kova, koji je zemljom - uz prekide, vladao više od 30 godina. Povrh toga, nakon što je Azerbajdžan vratio nezavisnost od Sovjetskog Saveza, Alijev je vojnim udarom došao na vlast - a dobro je znao i kako se to radi. Naime, karijeru je počeo u - KGB-u da bi se polako, ali sigurno uspinjao u vrhušku, isprva socijalističke, a potom i na vrh nove države.
Jakšić je utoliko ogorčen potezom srpskih vlasti: "Ovo je spomenik srbijanskom strateškom poltronstvu. Ako već ne pita danas, onda će sutra netko morati pitati, što - glavnog grada zemlje koja stalno sanja o Europskoj uniji - znači spomenik čovjeku o kojem ovdje nitko ništa i ne zna. Ali svakako znaju oni koji su ga za šaku dolara postavili na pijedesetal. Tako sutra neko može sakupiti pet milijuna dolara i zatražiti da podignemo spomenike 'strateškim partnerima' kao što su Josif Visarionovič Staljin, ili Mao Ce Dung, ili Idi Amin Dada.”
Alijevi znače progon, mučenja i opću korupciju
Branka Šesto je jedna od onih koja poznaje okolnosti u Azerbajdžanu: od 2001. do 2004. godine je dvodila projekt ureda Ujedinjenih naroda za ljudska prava u Azerbejdžanu. Ona dobro zna kako je vladavina Hajdara Alijeva bila u znaku svakodnevnog progona i mučenja političkih neistomišljenika, zagovornika ljudskih prava, a zemljom je vladala opća korupcija. Na vlasti ga je - kao što je to uobičajeno kod diktatora, naslijedio sin koji je sad boravio u Beogradu, a koji je vlast došao na "izborima" 2003. godine. Pojam izbora je ovdje nužno staviti u navodne znakove jer je to izjašnjavanje građana i OESS proglasio "izrazito nedemokratskim".
Branka Šesto tvrdi kako se u Azerbajdžanu, bogatim naftom i zemnim plinom, nije mnogo toga promijenilo: u izobilju živi oko 2% ljudi bliskih Alijevu, dok ostatak stanovništva živi u bijedi. Državom upravlja Alijev junior, uz pomoć obiteljskog klana koji je na čelu svih važnijih institucija. Zbog svih tih činjenica je, smatra Branka Šesto, ovo potez srbijanskih vlasti koji je daleko premašio granice dobrog ukusa: “Nije lijepo, nije bilo u redu, nije dostojanstveno. U Beogradu su se mogli izboriti da se u Tašmajdanskom parku podigne spomenik nekom pjesniku, kojih Azerbajdžan ima mnogo.”
Njeno mišljenje jest da je potez Srbije pokušaj političkog pragmatizma: “Na žalost, nisu u pitanju samo ta dva milijuna eura, nego i sve te silne pričuve nafte i plina na kojima leži Azerbajdžan i pitanje, kome će oni dijeliti ta bogatstva."
I dok se Beograđanima može savjetovati da se baš ne hvale s uređenim Tašmajdanskim parkom, mogu se barem tješiti da nisu jedini sa takvim "ukrasom" u svom gradu: parkove nazvane po Hajdaru Alijevu su već prije dobili i ukrajinski Kijev i Bukurešt u Rumunjskoj.
Autor: Dinko Gruhonjić
Odg. ur.: A. Šubić
Oglas