104 hrvatska Pravednika

Upravo je sjećanje na logoraške dane potaknulo filmskog producenta nagrađenog s dva Oscara da prije četiri godine u Zagrebu pokrene jedini filmski festival na svijetu posvećen isključivo holokaustu. Tema ovogodišnjeg Festivala židovskog filma su Pravednici među narodima.

Riskirali živote da bi spasili druge

Hrabrost, humanost i nesebičnost – osobine su to koje danas među ljudima treba tražiti povećalom, no zbog strahota Drugog svjetskog rata mnogi su ih pokazali na najljepši mogući način – spašavajući živote progonjenih. Zastrašujuća brojka od 6 milijuna Židova, koliko su ih smaknuli nacisti i njihovi poslušnici, bila bi i veća da nije bilo današnjih Pravednika među narodima – požrtvovnih i odvažnih ljudi koji su riskirali svoje živote da bi spasili druge. U Hrvatskoj ih, kaže Branko Lustig, službeno postoji 104: „Međutim, mislim da ih je moralo biti i više jer svi sigurno nisu registrirani. Administracija oko dodjeljivanja tog statusa jako je složena. Siguran sam da je u zemlji gdje je bilo toliko zločina protiv Židova i Roma bilo puno više pravednika.“

Ljudi su progonjenima, nastavlja Lustig, nudili ruku spasa bez obzira na vjeru: „U Buševcu je, primjerice, bio jedan svećenik koji je spasio nekolicinu Židova koje su mu slali drugi svećenici iz Zagreba, bilo je časnih sestara koje su u samostanima nudile utočište, puno je ljudi spašavalo Židove.“ Počast Lustig odaje i kardinalu Stepincu: „Ja mislim da onaj koji spasi jedan život spasio je cijeli svijet – tako piše u Bibliji i u Kuranu i u Talmudu, a i na plakatu našega festivala. Stepinac je spasio više od jednog života i tome nemam više što dodati.“

Usudio se pitati Kvaternika

Jedan od gostiju festivala je i sarajevski novinar Eli Tauber koji je u knjizi „Kad su komšije bili ljudi“ prikupio 25 potresnih priča ljudima koji su u Bosni i Hercegovini Židove spašavali na najrazličitije načine: „Kopali su rupe u zemlji gdje su ih skrivali, vodili ih kod prijatelja van grada… Najbolji je komentar dala pravednica iz Sarajeva Rozika Eberhard koje je rekla da je tek nakon povratka u Sarajevo nakon rata shvatila što je zapravo radila i kakvim se opasnostima izlagala.“ Jedna od poznatiji priča, koju je Tauber zabilježio u knjizi, ona je o „tuzlanskom Schindleru“ - tužitelju Ratomiru Deletisu: „Njegov je prijatelj bio ustaški stožernik u Tuzli koji mu je omogućio da dođe do samoga Kvaternika, kojega je zamolio da mu pomogne da spasi poznanike Židove. Trebalo je imati hrabrosti uopće otići Kvaterniku s takvom molbom. Pokušaj je urodio dopuštenjem da se poštedi 16 židovskih porodica ukoliko prijeđu na islam ili katoličanstvo. Deletis je odabrao najveće obitelji tako da je bilo spašeno 100 života.“

Jadovno, Jasenovac, Veliki Tabor, Gradiška....

No, vremena se mijenjaju smatra Branko Lustig, koji nije siguran da danas u ljudima ima dobrote kakve je bilo u vremenima Drugog svjetskog rata: „Mislim da ljudskosti nestaje zato jer nestaje i novca, sve je više siromašnih, srednja klasa nestaje, a ostaju samo jako siromašni i jako bogati. Da se danas dogodi holokaust, ne bi bilo toliko ljudi spremnih da spašavaju druge jer bi čuvali sebe.“ Eli Tauber na sadašnjost, ipak, ne gleda tako crno: „Bez obzira na to koliko mislimo da su ljudi danas bezosjećajni zbog potjere za novcem, karijerom, opstankom, ipak u mnogima postoji taj korijen dobra i upravo se u ovim najtežim situacijama to pokazuje.“ Lustig na kraju, pak, poručuje da je sramotno što u čitavoj kinematografiji bivše Jugoslavije postoji tek jedan film o holokaustu „Deveti krug“ Francea Štiglića: „Jadovno, Jasenovac, Veliki Tabor, Gradiška – evo ovako na brzinu sam nabrojao četiri logora, a bilo ih je i puno više. Toliko logora, a samo jedan film – pa da je bar onoliko filmova koliko je bilo logora,“ zaključuje Lustig.

4. Festival židovskog filma prikazuje impozantna 43 filma sa svih strana svijeta, a među njima je i švedsko ostvarenje iz 1990. godine „Dobra večer gospodine Wallenberg“ i kojem ulogu spasitelja Židova iz budimpeštanskog geta glumi poznati glumac Stellan Skarsgard, koji je bio i jedan od gostiju zagrebačkoga festivala: „Za mene je taj film posebno važan iz više razloga – tijekom snimanja moj se pogled na umjetnost promijenio jer smo se bavili tako osjetljivom temom. Upoznao sam, naime, neke od ljudi koji su preživjeli budimpeštanski geto i to je duboko utjecalo na mene. Osjećao sam ogromnu odgovornost da svoj posao obavim najbolje što mogu. Ljudi me znaju pitati zašto se toliko filmova bavi holokaustom, a ja odgovaram da je to vrijeme koje može poslužiti kao studija modela ljudskog ponašanja.“

To su bila vremena ekstrema – negativnih, ali pozitivnih – nastavlja Skarsgard i zato tu lekciju moramo stalno ponavljati: „Ti egzekutori nisu bili zlikovci, nego ljudi poput nas i zato moramo shvatiti da se bilo tko od nas mogao naći u toj ulozi – to je jedini način da budemo svjesni da se tako nešto ne smije ponoviti. U svima nama ima i heroja i ubojica – ali u životu uvijek treba ići putem dobra. Najopasnije je početi dijeliti ljude na dobre i loše i podrazumijevati da je naša strana uvijek u pravu i da je sve što činimo ispravno.“

Autor: Vid Mesarić, Zagreb

Odg. ur.: Snježana Kobešćak