100 godina Republike Turske

Hoće li biti velike državne proslave ili ne? Već tjednima prije svih sekularni Turci nagađaju o tome kako će islamska konzervativna vlada pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom proslaviti 100. obljetnicu osnivanja republike. Naime do prije nekoliko dana na dnevnom redu nije bilo ni službenog programa. Navodno su i strani diplomati međusobno razmjenjivali informacije o tome je li itko dobio pozivnicu za bilo kakvu proslavu.

Još prošli petak, Erdoganov odjel za komunikacije najavio je niz događaja u kojima se dominantno ističe Erdoganova era. Sekularni Turci sada imaju osjećaj da su njihova strahovanja potvrđena, koja glase: Erdogan pokušava izbrisati naslijeđe utemeljitelja Atatürka, zauzeti njegovo mjesto, stvoriti Erdoganov kult i islamističku zemlju.

Erdogan želi zauzeti Atatürkovo mjesto

"Tursko stoljeće" bio je Erdoganov predizborni slogan kojom je u svibnju ponovno pobijedio na izborima i osigurao vlast za još pet godina. Na vlasti je više od 20 godina. Sada želi ući u povijest kao državnik koji je uveo republiku u drugo stoljeće.

Beate Apelt, voditeljica turskog ureda, socijaldemokratima bliske, Zaklade Friedrich Naumann, uoči obilježavanja važnog jubileja primjećuje mnogo simbolike kojom se Erdogana stavlja na istu razinu važnosti kao Atatürk. Izraz "tursko stoljeće" i prikazivanje jednakih portreta dvojice vođa jednog pored drugog sugeriraju, kaže Apelt, da je Atatürk inicijator, a Erdogan dovršitelj velikog projekta stoljeća.

Ona također primjećuje rastuće nezadovoljstvo brojnih Turaka time što se 100. obljetnica osnivanja ne obilježava svečanije. Osim toga, kako kaže, brojne festivalske manifestacije su povezane s vjerskim elementima. "Svakako ne u duhu Atatürka”, dodaje Apelt.

Otac moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk, uveo je jasno razdvajanje države i religije. Principom tzv. sekularizma ukinuo je i vjerska bratstva i kalifat, što mu islamisti i dan danas zamjeraju

Erdogan, s druge strane, podržava takve skupine otkako je došao na vlast i daje im brojne privilegije. On nikada ne izgovara puno ime Mustafe Kemala Atatürka. Za njega je on uvijek "veteran Mustafa Kemal”. Atatürk je nadimak i znači praotac Turaka. “Čini se da on to ne prihvaća”, glasi široko rasprostranjena kritika. Atatürkov liberalni privatni život i njegova konzumacija alkohola također su prezreni u krugovima oko Erdoganovog AKP-a.

Ataturkova Turska je Erdoganova noćna mora

Osnivač moderne Turske, Atatürk, je sanjao o zapadnoj, modernoj i sekularnoj republici. U roku od nekoliko godina naredio je mnoge reforme. Arapsko pismo zamijenjeno je latinicom, preuzeti su zapadni pravni zakoni, a žene su dobile pravo glasa. Postojao je čak i zakon o šeširima koji je trebao osigurati da se ljudi oproste od osmanskih vjerskih pokrivala za glavu kao što su fes ili turban i odijevaju se na moderan način, kao u Londonu, Berlinu i Parizu.

Daleki cilj također je bio stvoriti tursku naciju iz ruševina multietničke strukture Osmanskog Carstva.

Iako se ove reforme sada prvenstveno povezuju s Atatürkom, one su u to vrijeme bile od sekundarne važnosti, smatra Salim Cevik, turski stručnjak u berlinskoj Zakladi za znanost i politiku (SWP). Po njegovom mišljenju, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, sloma Osmanskog Carstva i iscrpljujućeg oslobodilačkog rata protiv pobjedničkih sila, Atatürk i njegovi sljedbenici imali su samo jedan cilj na umu: spasiti preostalu državnu strukturu od potpunog propadanja i osnovati snažnu republiku koja bi se mogla oduprijeti svakom napadu kako iznutra tako i izvana.

“I većinom su to uspjeli”, kaže stručnjak za Tursku Cevik. Tijekom proteklih 100 godina Turska je država, kako kaže, izrasla u snažnu regionalnu silu čije postojanje nije dovedeno u pitanje niti ugroženo izvana. Kroz članstvo u NATO-u ili drugim savezima sada je, kaže Cevik, neizostavni dio međunarodnog političkog sistema.

Veličina između Europe i Bliskog istoka

“Turska je važan igrač, posebno na području između Europe i Bliskog istoka”, ističe Beate Apelt iz Zaklade Friedrich Naumann. To proizlazi iz njezinog geostrateškog položaja kao države NATO-a između Crnog mora i Sredozemlja s kontrolom pomorskih ruta kroz Bospor i Dardanele, ali i između EU-a, Rusije koja graniči s Crnim morem i izrazito problematičnog susjedstva na jugoistoku.

Apelt ukazuje i na Erdoganovu ulogu posljednjih godina. On se, kako kaže, nudi kao posrednik između strana u regionalnom sukobu, na primjer između Ukrajine i Rusije ili trenutno Izraela i Hamasa. Po njenom mišljenju, Erdogan bi i tu mogao odigrati konstruktivnu ulogu, kao i u slučaju sporazuma o žitaricama za Ukrajinu.

Istodobno ona skreće pozornost na Erdoganovu transakcijsku politiku kojom iz svake konstelacije pokušava izvući maksimalnu korist za sebe i Tursku. Posljednji primjer je, kako kaže, Erdoganovo blokiranje pristupanja Švedske NATO-u, koje je ljetos uvjetovao nastavkom pregovora Turske o pristupanju EU.

Kada je riječ o neregularnim migracijama, Apelt primjećuje da zemlja igra važnu ulogu unatoč spornom sporazumu o izbjeglicama iz 2016. po kojem se Turska obvezala da izbjeglice iz Sirije neće puštati dalje prema Europi. No Apelt je skeptična oko budućnosti ovog sporazuma jer prihvaćanje izbjeglica iz Sirije posljednjih godina zbog teške ekonomske situacije teško pada domaćem stanovništvu što je vidljivo i iz pojačane diskriminacije i mržnje prema izbjeglima.

Miroljubiva vanjska politika

Nakon osnivanja republike prije 100 godina, Atatürk je započeo miroljubivu vanjsku politiku. Prema riječima politologa Cevika, cilj mu je bio zaštititi još uvijek vrlo mladu republiku od međunarodnih kriza. S izuzetkom ciparskog konflikta sredinom 1970-ih, Turska je ostala vjerna tom kursu.

I Erdogan je, prema njegovim riječima, također izbjegavao sukobe u vanjskoj politici u prvim godinama na vlasti. Tek tijekom Arapskog proljeća je, kako kaže Cevik, konfrontaciju s arapskim svijetom prihvatio kao nužno zlo i stao na stranu pobunjenika. Ali i tada je, kaže Cevik, njegova vanjska politika bila miroljubiva.

Cevik kaže da posljednjih godina primjećuje agresivan ton i sve veću militarizaciju. Razlog tome je, kako kaže, što instrumenti meke moći Ankare posljednjih godina postaju sve manje važni, tako da pokazivanje vojne snage postaje jedino preostalo sredstvo.

Prije svega su turski zračni napadi na sjeverni Irak i Siriju naišli na međunarodne kritike. Ali i naoružavanje džihadističkih skupina u Siriji i slanje plaćenika u Libiju i Gorski Karabah također je izazvalo negodovanje na Zapadu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu