Jesmo li išta naučili od financijske krize?

Poznato je kako je nakon bitke svatko veliki vojskovođa. Ali kad je u travnju 2007. proglasio stečaj New Century Financial koji je osiguravao hipotekarne kredite, to su u Europi možda tek stručni bilteni popratili kratkom crticom. Malo veće vijesti su bile u lipnju kada su u nevolju dospjela i dva hedge-fonda investicijske banke Bear Stearns, ali i tad je to još zanimalo samo stručnjake.

Ali potrajalo je samo nekoliko tjedana dok nije postalo jasno kako su banke iz svih dijelova svijeta naveliko špekulirale s tim certifikatima - tada su mnogi uopće naučili tu riječ i saznali o rizičnim papirima koje zapravo nitko pametan ne bi dotakao niti štapom. Vijesti o krizi su polako počele dolaziti i na naslovnice jer su nevolje došle i u Njemačku: banka IKB iz Düsseldorfa se previše kockala i morala je biti spašena novcem poreznih platiša i državnim jamstvom. "To je za Njemačku bio početak krize nakon koje su uslijedile još mnoge akcije spašavanja", sjeća se Axel Weber koji je tada bio predsjednik njemačke Središnje banke, a danas je na čelu švicarske banke UBS.

Pločice padaju jedna za drugom...

Sljedećih mjeseci se uvijek iznova otkrivalo u kojoj mjeri je svijet novca umrežen i kako čak niti male, provincijske banke i novčarske institucije nisu odoljele tom opasnom zovu globalizacije. A kada je u rujnu 2008. propala i golema američka investicijska kuća Lehman Brothers, činilo se i da više nitko i ništa nije sigurno od propasti...

Njemačka je tu "sjela" na kočnicu i shvatila da mora otvoriti svoju državnu blagajnu: "Tada je brzinom kakva se ne pamti, u parlamentu izglasan Zakon o stabilizaciji tržišta novca", nastavlja Weber, iza kojeg je stajalo "ukupno 480 milijardi eura, 400 milijardi za jamstva i oko 80 milijardi potpore kapitalu banaka".

Već i zbog takve poplave novca su vijesti o propasti banaka barem postale mnogo rjeđe. Ali, je li se išta naučilo od čitave ove katastrofe? O tome je održana konferencija na frankfurtskoj School of Finance - i njezin zaključak nije baš tako nedvosmislen.

"Na prvi pogled, danas u financijskom sektoru imamo stabilnije stanje", kaže Herbert Hans Grüntker. On je na čelu Pokrajinske banke Hessena i Tirinške (Helaba) i predsjednik je udruge svih javnih banaka Njemačke (VÖB) i brzo se pokazalo da su i takve banke naveliko upletene u jamstva hipotekarnim kreditima iz dalekog SAD-a.

"Ali na drugi pogled..."

Zato Grüntker nastavlja: "Ali, jesu li postale stabilnije i na drugi ili treći pogled, to nije tako sigurno kao što se vidi ako bacimo pogled na jug Europe u posljednjim tjednima." Jer koncem lipnja je talijanska vlada objavila da je predala vlasništvo nad dvije posrnule, ali "sistemski nevažne" banke (Opet građani plaćaju za spas banaka...) što će platiše poreza u Italiji koštati oko 17 milijarde eura. Isto tako u lipnju je i u Španjolskoj prodana Banco Popular za simbolični iznos od jednog eura.

Elke König je na čelu europske institucije za sanaciju banaka SRM i kaže kako su "Španjolci imali mnogo sreće". Ona je po svojoj funkciji i sama sudjelovala u ovoj akciji vlade u Madridu koja je dogovorena doslovce preko noći i sreća je da tu nisu morali uskakati platiše poreza nego je tamo barem postojao "zainteresirani kupac": španjolska velika banka Santander. Ali je i tamo bilo jasno da nema vremena za duga razmišljanja i traženje možda nekih boljih rješenja: "Takve akcije ne možete početi u utorak uvečer i nadati se da ćete u srijedu ujutro biti gotovi", kaže nam König.

Axelu Weberu, koji je "promijenio stranu" i sa čela Savezne sada stao na čelo jedne komercijalne banke već i zbog tog njegovog iskustva možemo vjerovati kada kaže kako je u financijskom sektoru još daleko od toga da sve bude u redu.

Tek kad se sve riješi - kriza će se završiti

"Mi još uvijek rješavamo probleme te krize, ali još nismo došli do razdoblja nakon krize", kaže Weber. "Tek kad se sva ta propala ulaganja provedu kroz knjige i kada ti gubici budu realizirani, možemo reći da je kriza završena." A koliko će to još dugo trajati - to ne zna nitko.

Jer mnoge banke nemaju niti snage da konačno "prerežu" svoje avanture iz prošlosti iz jednostavnog razloga što niti ne zarađuju niti izdaleka onoliko koliko su profitirale u "zlatnim" vremenima. Ali u doba kamate od 0% Europske središnje banke, komercijalne banke tek teškom mukom zarađuju, a tu su i dodatni zahtjevi za osiguranje pologa - i čitavo more novih propisa.

Naravno, zbog vratolomnih avantura u koje su se banke upuštale upravo i zbog tih propisa sada možemo imati više povjerenja u naše banke. Ali ti propisi su toliko opsežni i složeni da same banke moraju zapošljavati čitave vojske suradnika koji će samo proučavati propise. Na primjer, prvi međunarodni sporazum o regulaciji sigurnosti banaka, takozvani Basel 1 je 1988. bio sažet na 30 stranica, kaže nam Weber. Nasljednik tog sporazuma, Basel 3 koji je dogovoren 2013. je napisan na 600 stranica, američki propis, Dodd-Frank Act je debeo - 30.000 stranica!

A onda dolaze i upiti tih regulacijskih tijela na koje hitno treba dati kvalificiran odgovor. "Dao sam da se prebroje upiti koje mi u USB-u dobijemo o pridržavanju propisa. To je između 50 i 60 tisuća upita svake godine."

Sve teža vremena za bolji međunarodni sporazum

Martin Zelke, predsjednik uprave Commerzbanka dodaje kako se ne treba shvatiti kako banke time traže manje regulacije, nego tek da se razna pravila bolje međusobno suglase, ne samo na razini jednog financijskog područja nego i međunarodno.

No postoje ozbiljne sumnje da su takve međunarodne racionalizacije propisa sada još uopće moguće. Sasvim suprotno od toga: američki predsjednik Trump - i njegovi bliski suradnici koji mnogi dolaze upravo iz banaka - već najavljuju manje propisa financijskom svijetu. Naravno, Washington niti ne pomišlja o tome prvo tražiti dogovor s Europom ili nekim drugim.

Zielke zato strahuje da će doći do "renacionalizacije regulacija" što će samo otežati međunarodnu suradnju. Elke König upozorava njemačkom uzrečicom kako se "ništa ne jede tako vrelo kao što se vrelo kuha" i da će promjene vjerojatno biti manje od onoga što se najavljuje. "Jer inače ćemo zatvoriti kružnicu i stajat ćemo opet na početku." Dakle tamo gdje smo se nalazili i prije izbijanja krize.

Već koncem ovog tjedna, na sastanku na vrhu zemalja G20 ćemo možda vidjeti naznake jesu li i političari nešto naučili u proteklih 10 godina i namjeravaju li i dalje zajedničkim snagama držati pod kontrolom svijet financija. Jer financijske krize su i previše često bile tema tih sastanaka: 1999. su morali razgovarati o krizi koja je pogodila Aziju, a onda i 2008. kada je kriza pogodila gotovo čitav svijet.