„Žuti prsluci“ sad i protiv novinara

Udarac u trbuh je Alaina Morvana potpuno iznenadio. Od udarca je odteturao na cestu samo koji metar od jurećih automobila na obilaznici oko Longeville-les-Saint-Avold na istoku Francuske. Njegov napadač, prosvjednik „Žutih prsluka" ga je htio i dalje udarati, ali su ga drugi prosvjednici ipak obuzdali.

Morvan, novinar regionalnog dnevnika Republicain Lorrain je htio fotografirati prosvjednike i kad mu je napadač rekao da to ne čini, bili su međusobno udaljeni tek par centimetara. Morvan im je rekao da je novinar, ali izgleda da ih je to još više razbjesnilo i dovelo do ove provale srdžbe.

„Duboko sam šokiran i još uvijek ne razumijem, zašto se to dogodilo. Pogotovo zato jer sam već tri puta razgovarao sa prosvjednicima. Mnogi od njih me i znaju", kaže Morvan za DW. 47-godišnji novinar je sad podigao tužbu protiv napadača i morao je na bolovanje od prošlog petka (18.1.).

Slično njemu, već desetak novinara, snimatelja i njihovih zaštitara su bili fizički napadnuti, verbalne napade je teško i nabrojati od kako su prije deset tjedana počeli prosvjedi. Prosvjedi „Žutih prsluka" su počeli zbog novih poreza na gorivo, ali od kako je taj porez otkazan, srdžba je usmjerena prema čitavoj „eliti" i načina vladanja zemljom.

„Osjećaju se izdanima"

U tim tjednima je i njihova srdžba protiv novinara sve veća, priznaje nam i pripadnik „Žutih prsluka" Christophe Chalencon iz departmana Vaucluse: „Mi trebamo medije da objave naše zahtjeve i oni ih ne bi trebali kažnjavati. Ali mnogi od mojih kolega prosvjednika smatraju i novinare tom elitom koja nas prezire. Čekali su desetljećima da nekome kažu što misle i sad, kad su novinari konačno došli, razgovaraju sa njima pola sata i od toga onda ostane 30 sekundi priloga, ponekad sa značenjem koje uopće nije ono što su prosvjednici rekli. Mnogi koji su mislili da konačno mogu reći što ih brine se tako osjećaju izdanima."

To nije jedini prigovor novinarima: povjerenje u medije u Francuskoj nikad nije bilo niže. Prema ispitivanju Kantar Sofres koje je naručio dnevnik La Croix, samo 38% Francuza vjeruje onome što objavi televizija, 50% njih vjeruje radiju i 44% vjeruje onome što piše u novinama.

Jean-Marie Charon, sociolog medija dodaje i da je javno kritiziranje medija postalo društveno prihvatljivo po načelu „kod loših vijesti, kriv je glasnik": „Dok sam ja radio u ministarstvu u devedesetima još je bilo tabu javno napasti medije. Oni su se smatrali ključnom osnovom za funkcioniranje demokracije. Sad, političari svih strana – ekstremne ljevice, ekstremne desnice, ali i sam predsjednik Emmanuel Macron, smatraju normalnim da imenuju i krive novinare."

„Mediji u Francuskoj se moraju promijeniti"

Sociolog Yves Pate koji zbivanja u Francuskoj promatra iz susjedne Belgije smatra da se ta zemlja suočava sa krizom povjerenja: „Francuzi osjećaju da ih je sustav zaboravio. Taj sustav utjelovljuju i političari i mediji koji emitiraju isprazne televizijske polemike u kojima sudjeluju intelektualci umjesto da pred kamere pozovu 'prave' ljude", smatra belgijski sociolog.

Zapravo, njemu se čini da su upravo „Žuti prsluci" prvi koji su se uopće izborili do toga da stanu pred kamere. „Povrh toga, francuski novinari su mnogo manje drski prema političarima nego što su to na primjer njihove britanske kolege. A onda i to stvara dojam da rade istu stvar." Njegov dojam jest da se i mediji trebaju naučiti drugačije izvještavati: „Trebaju pred kameru staviti čovjeka sa ceste, ali trebaju i bolje objasniti kako mediji funkcioniraju."

Mediji imaju svoju zadaću

Celine Pigalle, urednica programa vijesti BFMTV je upravo zbog toga bila na udaru kritika. Novinari te postaje su postali prvi cilj srdžbe prosvjednika jer imaju dojam da je taj program tek služba za oglašavanje vlade, a u programu se i daje dojam još veće spremnosti na nasilje prosvjednika jer uporno ponavljaju snimke sukoba prosvjednika sa policijom.

Urednica prihvaća ovu kritiku i obećava kako će se novinari te postaje više baviti pozadinom nezadovoljstva, a umjesto da ponavljaju snimke nasilja će biti emitirane tek fotografije. Ali i dodaje kako prosvjednici moraju razumjeti i osnove ove profesije: oni neće tek dati mikrofon nekome da kaže sve što hoće i što misli, niti predsjedniku, niti prosvjednicima. „Sama osnova ovog našeg posla jest da suprotstavimo gledišta. A u svakom slučaju, fizički napadi na novinare se jednostavno ne mogu prihvatiti."

Napadnuti novinar lokalnog lista, Alain Morvan se potpuno slaže sa tom urednicom i podsjeća „Žute prsluke" kako nikad ne bi postali značajni čimbenik bez zasluge upravo novinara i medija. „Napisali smo stranice i stranice o njihovim životima i njihovim zahtjevima. Oni su izabrali krivi cilj: mi nismo vlada. I nije u našoj moći da ispunimo njihove zahtjeve."