Što siromaštvo čini duši

Tanki zidovi u kući njegovih roditelja nisu bili dovoljni protiv zvukova siromaštva: "Susjedi se svađaju; majka koja plače; mlaz mokraće od susjeda koji mokri stojeći". Kada je shvatio da njegovo djetinjstvo nije normalno? Kad su pripadnici Jedinice za specijalne namjene (SEK) zazvonili kako bi imali bolju poziciju za ciljanje na pljačkaša banke prekoputa. Kad je Molotovljev koktel eksplodirao na vratima. Kada je u dvorištu nagazio na špricu. „Svako živo biće razumije da to nije normalno".

Olivier David odrastao je ranih 1990-tih u okrugu Ottensen u Hamburgu. U njegovom sjećanju, štandovi s voćem i povrćem i džamije karakteriziraju ulicu, fasade kuća su otrcane, a u svakoj drugoj kući živi dealer. Danas su mnoge fasade u pastelnim tonovima. U tvorničkim zgradama nalaze se pekare. Cappuccino u tom kvartu sada košta 4,20 eura.

Besparica i nasilje

Dom Oliviera Davida iz djetinjstva: ista zgrada od cigle kao tada. Prozori stana su toliko niski da se izvana gotovo može vidjeti unutra. David je tu živio s majkom, ocem i starijom sestrom. Između besparice i obiteljskog nasilja.

Iselio se kada je imao 20 godina. Danas Olivier David u četvrt dolazi samo u posjetu. On je otvoren tip, pričljiv – njegovo pripovijedenje je hod po žici između ekstrovertnog i sramežljivog. Odmotava scene iz prošlosti poput pustolovnih priča. Nije bilo puno toga čime bi se mogao pohvaliti.

Njegova majka, kako kaže, potječe iz obitelji u kojoj se siromaštvo prenosilo generacijama. Djed je krao namirnice na poljima kako bi obitelj mogla jesti. Inače, njegovu majku su toliko često "prebijali" da je sa 17 godina pobjegla od kuće. Od tada joj je, kaže njezin sin, psihička bolest pružila utočište.

Otac je, kaže David, tražio utočište u raznim drogama, ponekad ubrizgavajući kokain izravno u vene. On je, kaže dalje, jedan od najopasnijih ljudi koje poznaje: prgav, nasilan, dvaput u zatvoru zbog prijestupa s drogom. Njegov ga urlik progoni do danas, kaže David. Kada je imao deset godina, njegov otac je nagomilao dugove od oko 100.000 eura. Otišao je u inozemstvo, a obitelji ostavio dio duga. Uzor? Nikakav.

U ljeto 2019. dogodilo se ključno iskustvo za Davida, kaže on: u ranim je 30-ima, zapravo mu je dobro. Ima posao, vezu, konačno nema brige zbog novca. Ali odjednom je tu ogromna mržnja. Poznat osjećaj iz prošlosti. Samo što se on tog ljeta odjednom pojavio. Analizira: bijes je stanje koje ga održava na životu. Također prepoznaje da je ljutnja osjećaj koji ga je držao malenim cijeli život.

Olivier David započinje terapiju. Od tada sve postaje gore: mora plakati satima, ima zujanje u ušima i napade panike. Dobiva dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i ADHD-a.

Uvjeren je: ovaj bijes i njegove psihičke tegobe imaju sistem. Njegovo podrijetlo nalazi u odrastanju u siromaštvu. Kako bi se oslobodio svoje nemoći, piše svoju priču.

Znanstvenici: Siromaštvo šteti psihi

Povezanost između siromaštva i mentalnih bolesti dobro je dokumentirana: ljudi s niskim primanjima imaju jedan i pol do tri puta veću vjerojatnost da će patiti od depresije ili tjeskobe od onih s visokim prihodima.

Psihijatar Andreas Heinz iz berlinskog Charitéa naglašava da nije odlučujuće samo apsolutno siromaštvo, nego prije svega relativno siromaštvo: dakle kolika je razlika unutar društva ili skupine. On objašnjava: "Iskustva stresa po pravilu su izraženija što je čovjek siromašniji".

Medicinska sociologinja Jelena Epping s Medicinskog fakulteta u Hannoveru kaže da siromaštvo tijekom trudnoće može imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje nerođenog djeteta. Često su, kaže ona, problem i negativni uzori i neosviještenost: znam li što znači biti psihički bolestan i gdje mogu potražiti pomoć?

Psihičke bolesti pak mogu dovesti do toga da se ljudi povuku, izgube kontakte, posao i novac ili da upadnu u silaznu spiralu bijesa i agresije, alkohola i droga, naglašavaju stručnjaci.

Sustav kaosa i oskudice

Za Oliviera Davida siromaštvo ne znači gladovanje ili smrzavanje. Za njega je siromaštvo nedostatak resursa za vođenje samoodređenog života. "Ljudi koji žive u siromaštvu nikada neće znati koje bi odluke donijeli da su imali pravi izbor", kaže on.

U djetinjstvu se često osjećao nemoćnim jer nije znao kako izaći na kraj s nasilnim ocem i preopterećenom majkom. Zato što su se ljudi u školi smijali kad je postavio pitanje. Jer nije razumio društvene kodove bogatih ljudi. Bespomoćnost dopušta tri reakcije, kaže on. Ukočite se, pobjegnite ili napadate. Dječak Olivier najčešće je birao napad.

Tučnjave i grafiti

Danas je teško povjerovati da se ovaj mršavi momak s velikim ušima tako često tukao u djetinjstvu. Sve na Olivieru Davidu u 2022. djeluje povučeno i promišljeno: izbor riječi, glas, odjeća, hod.

Kao učenik drugog razreda, pak, često je udarao stariju djecu, prisjeća se. U razredu je bacio stolicu kroz prozor, a kasnije se tukao u susjedstvu. Njegove su naočale nekoliko puta bile polomljene. Većinu vremena stvari su išle glatko. On bi naime na vrijeme pobjegao.

Što bi tada poželio? Roditelje koji vlastitu patnju mogu staviti u drugi plan. Imati kapacitet za njegove strahove i potrebe. I novac, naravno, da se to omogući.

Neuspjeh kao cilj sam po sebi

Olivier David napustio je školu bez srednjoškolske diplome. Umjesto toga je radio: na blagajni, na gradilištu, u skladištu. Svaki dan pušio je travu, pio također gotovo svaki dan. Ukratko: kopirao je model koji je poznavao. Za njega je, kako kaže, neuspjeh postao povratak kući. Taj "dnevni obrok poraza koji mi je bio potreban da zadržim sliku o sebi".

To ponekad zvuči pomalo samosažaljivo. Ovaj 34-godišnjak koketira sa tim. Uvijek je, kaže, bio slabić. Onaj kome se nije vjerovalo. Neadekvatnost je riječ koju stalno koristi. Svojevrsna samodijagnoza, ali i objašnjenje, optužba, oružje: onima koji sami sebe ismijavaju više se ne možeš rugati. "Zato što zapravo želiš da te shvate ozbiljno".

Kritika sustava

Olivier David želi da ga se shvati ozbiljno. On se bavi širokom slikom svega: klasnim sustavom koji slavi šanse za društvenu pokretljivost, ali ne očekuje da će ljudi s dna doći do vrha.

"Uvijek sam mislio da je sve moja krivnja", kaže. "U jednom sam trenutku shvatio: imao si lošije karte i tvoji su problemi manje individualni." Šetnja s Olivierom Davidom izražena u pet riječi glasi: Bespomoćnost. Bijes. Siromaštvo. Klasa. Sustav.

Mogu li njegovi psihički problemi biti ne samo posljedica siromaštva, već i njegove posebne obiteljske konstelacije? Mogu li bogatiji ljudi imati slične emocionalne poteškoće? Da, to bi mogao biti slučaj, kaže on. Ali siromaštvo, kaže, povećava vjerojatnost da će netko oboljeti od psihičkih bolesti.

Pisanje za brigu o sebi

Njegov izlaz: pisanje. Ovdje si priušti vrijeme za suočavanje sa samim sobom, vrijeme koje si inače ne dopušta u svakodnevnom životu.

Sredinom 2020-ih, David je pohađao dramsku školu. S 30 godina započeo je praksu u hamburškim novinama, koju je prerano završio zbog psihičkih problema. Sada radi kao novinar i pisac te studira na Institutu za književnost u Hildesheimu. Slabo je plaćen, kaže, ali sam odlučuje.

Zaglavljen između svjetova

Realnosti života na dnu jedva je zastupljena u literaturi. On piše: "Tu mržnju jer nisi prisutan u medijima, kulturi, politici i društvu, ja nosim sa sobom, na svakom putovanju vlakom, u svakom muzeju, u svakom kazalištu".

Ako književnost nije inkluzivno mjesto, pita se, "kako ljudi koji nose težak teret mogu imati koristi od vrijednosti umjetnosti ako im se nitko uopće ne obraća?" On to želi promijeniti svojom knjigom. Jedini problem: ljudi kojima se obraća po svoj prilici ne čitaju knjige.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu