"Što ja znam" – Šejla Kamerić izlaže u Berlinu

Put do galerije vodi preko dvorišta kroz teška željezna vrata. Iza njih vlada pomrčina. U tami se nazire prolaz, nešto poput labirinta koji posjetitelja vodi do projekcijske dvorane, tunela na čijem kraju s ekrana dopire svjetlo. Prostor još odiše bojama: crnom i modrom. Ničeg nema što bi odagnalo osjećaj klaustrofobije. A onda odjednom iza ugla izviru četiri platna s pokretnim slikama iz naoko idiličnog svijeta prigradske, gotovo seoske pastorale.

Dozivanje uspomena iz djetinjstva

Prizori su to iz 15-minutnog filma "Što ja znam" i tek nešto dulje istoimene video-instalacije koje Šejla Kamerić ovih dana istodobno predstavlja poklonicima suvremene umjetnosti u Berlinu: "Meni je jako zanimljivo kako te dvije verzije paralelno funkcioniraju i kako one na različite načine jednako djeluju na publiku." Nadobudna se bosanskohercegovačka umjetnica u svom aktualnom uratku osvrće na davno prošlo vrijeme, razdoblje mladosti svog djeda i bake. Poprište sjećanja je danas napuštena i samo još kao privatni muzej sačuvana obiteljska kuća u Sarajevu.

Šejla se raduje da film nakon zapaženog prikazivanja na prošlogodišnjem međunarodnom festivalu u Veneciji, a video-instalacija nakon uspješnog gostovanja u Grazu i Budimpešti sada i u Njemačkoj nailazi na dobar odjek, "da ponovo ljudi imaju jako emotivne reakcije i ostanu cijele 23 minute koliko ta verzija traje, a onda još ostanu čak cijelu jednu. Po 45 minuta sjede u galerijskom prostoru što je jako puno i što je dobar pokazatelj koliko ih sam rad uvuče."

Obiteljski dom kao mrtva priroda

U kući s bivšom kavanom u prizemlju, nekoć punoj života, vrijeme kao da je stalo. Sve u njoj, od namještaja i tepiha do posuđa i drugih predmeta, zrači duhom pedesetih godina prošloga stoljeća. Praćena tihom klavirskom glazbom kamera sporo vozi iz jedne prazne prostorije u drugu: obiteljski dom kao mrtva priroda. U njemu se tu i tamo pojavljuju lica, djeca u ulozi odraslih, u povijesnim kostimima, gotovo bez dijaloga. Pažljivi će gledatelj razabrati tri različite, međusobno isprepletene ljubavne priče s nesretnim završetkom pa čak i smrću.

Što nam umjetnica time želi reći? "To je nekakvo propitivanje. Naslov 'Što ja znam' odnosno 'Što ja znam o ljubavi' nikada nije bio u formi pitanja, nego kao nekakav zaključak, kako mi obično u Bosni kažemo: što ti ga ja znam. Odnosno želiš reći da zapravo ne znaš ništa." Šejla Kamerić, prema vlastitoj ocjeni, time otvara novu fazu u svom stvaralaštvu. Ono je dosad bilo obilježeno dojmovima nedavnog rata, života pod opsadom u opkoljenom Sarajevu, egzistencijalnom tematikom i društvenim problemima.

Rat nije jedina preokupacija

Nezaboravan je njezin plakativni autoportret pod nazivom "Bosanska djevojka", žestoka kritika morala nizozemskih vojnika, nesuđenih zaštitnika Srebrenice i njezinih stanovnika. Od tog čuvenog rada je u međuvremenu prošlo pet godina. "Što je za mene osobno, a i kao umjetnika vrlo bitno jest da ne dopustim da je jedini fokus zapravo ono što je bilo proživljeno tijekom rata."

Šejla Kamerić je rođena 1976. u Sarajevu. Samostalnim se izložbama u Japanu, Austriji i Njemačkoj, te brojnim zajedničkim izložbama i međunarodnim nastupima, među ostalim u Australiji i Italiji, svrstala među najuspješnije suvremene umjetnice Bosne i Hercegovine. Ta svestrana likovna, filmska i književna autorica odnedavno kao stipendistica Njemačke službe za akademsku razmjenu DAAD-a živi i radi u Berlinu.

Nadahnuće u odmaku od Sarajeva

U njemu je otkrila poticajnu stvaralačku sredinu. Nova nadahnuća nalazi i u odmaku od domaće sredine, "da se možda hladnije odnosno praktičnije mogu pozabaviti nekakvim problemima, da to više nije lokalan, emotivan pristup i crpljenje energije na sitnice, već da s distance mogu odaslati poruku, vidjeti što je to čime se ja kao umjetnica mogu pozabaviti, na što se mogu usredotočiti, što je to što mogu promijeniti, na koji način mogu pomoći sredini iz koje dolazim."

Šejla Kamerić trenutno priprema dva nova filmska projekta, od kojih je svaki zamišljen i kao video-instalacija. Prvi, u britanskoj koprodukciji, će u najširem smislu biti posvećen Sarajevu, no pojedinosti za sada ne želi otkrivati. A drugi bi pod nazivom "Sreća" trebao biti svojevrsni hommage glavnom gradu Njemačke: "Opet mi je drago što je to Berlin, ali ja taj Berlin opet na neki način povezujem sa Sarajevom ili s bilo kojim drugim mjestom gdje su izvanredno stanje i patnja dio prošlosti, ali naravno kao i bilo gdje drugdje dio potencijalne budućnosti."