Čečenija, mjesto rađanja Putinove moći

Tridesetog rujna 1999. su ruski tenkovi ušli u Čečeniju – drugi put u pet godina. To je bio početak onoga što danas zovemo Drugim čečenskim ratom. Prvi je trajao od 1994. do 1996. i završio mirovnim sporazumom koji su potpisali tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin i bivši sovjetski oficir Aslan Mashadov.

Nekadašnja sovjetska autonomna pokrajina je faktički postala poluneovisna tvorevina koju vodi gomila zavađenih gospodara rata. Regija je nominalno ostala pod kontrolom Rusije, ali u biti Moskvu se nije puno pitalo kod donošenja odluka. Većina Rusa je taj sporazum vidjela kao poraz njihove države – bili su u pravu.

U kolovozu 1999. je riječ međutim imao izvjesni Vladimir Putin, tada novi ruski premijer za kojeg se već znalo da će naslijediti Jeljcina. Mlad i energičan odmah je počeo s oštrom retorikom o „čečenskom pitanju“. Tome je doprinijela i serija misterioznih eksplozija u stambenim blokovima u Moskvi i Volgodonsku u rujnu.

Sigurnost po svaku cijenu i „istrjebljenje terorizma“ postali su prioritet za Ruse. Kada su trupe krenule prema čečenskom glavnom gradu Groznom, ljudi su dobro znali da je za to manje zaslužan boležljivi Jeljcin, a više Putin. Godinu dana kasnije je Putin postao predsjednik.

Rat je u službenom govoru nazivan „anti-terorističkom operacijom“. Trebao je biti brz i pobjedonosan. Na kraju krajeva, i glavni vođa čečenskih snaga i veliki muftija te regije Ahmat Kadirov promijenio je stranu i napravio dogovor s Kremljom.

Ahmat Kadirov je stradao u bombaškom napadu 2004. godine. Njegov sin Ramzan – najmoćniji muslimanski lider u Rusiji – od tada vodi Čečeniju kao privatnu grofoviju.

U ta burna vremena prije dva desetljeća Rusi su trampili još svježu slobodu za tobožnju sigurnost koju ima je ponudio Putinov autoritarizam. I tko bi ih mogao za to kriviti?

Kolaps Sovjetskog Saveza donio je pad ekonomije i propast mreža socijalne pomoći. Kada je Putin 1999. obećao da će „goniti teroriste svuda“, da će „stjerati bandite u zahod i pustiti vodu za njima“, to mu je smjesta donijelo podršku desetaka milijuna ljudi koji su žudjeli za moćnim liderom koji bi obnovio „samopoštovanje" njihove zemlje. Ali sada moraju živjeti s posljedicama.

Grozni danas ima čelične i staklene nebodere, na ulicama su skupocijeni automobili – potpuna suprotnost slici razorenoga grada od prije dvadeset godina. Pa ipak, više od 80 posto prihoda te autonomne republike sastoji se od subvencija iz federalnog proračuna.

Mnogi kažu da je to cijena kojom Moskva mora platiti mirovnu nagodbu s Kadirovim. Neprestane su glasine o korupciji u Čečeniji. Ali nema mjesta na kojem bi se o tome javno govorilo.

Putinova sigurnjačka država rođena prije dvadeset godina kontrolira izbore na svim razinama. Nema neovisnih zastupnika koji bi postavili pitanje o kršenju ljudskih prava ili zloupotrebi proračuna u Čečeniji. Nema neovisnih regionalnih lidera koji bi pitali Kremlj zašto se porezi njihovih građana troše na drugom mjestu – guverneri 80 ruskih federalnih jedinica su zapravo Putinovi namještenici.

Sudstvo je također pod čizmom režima – a i da nije, teško da bi se našli tužitelji i suci koji bi se pozabavili Ramzanom Kadirovim. Oni koje taj čečenski lider smatra neprijateljima nestaju ili umiru pod čudnim okolnostima. Recimo istraživačka novinarka Ana Politkovskaja ubijena 2006. godine ili aktivistica za ljudska prava Natalja Estemirova ubijena 2009. Čuju se optužbe da u Čečeniji vlada šerijat, ali to kao da nikoga ne zanima.

Nađe se još hrabrih novinara poput onih iz Novaje gazete. Oni su prije dvije godine otkrili detalje o mučenju homoseksualaca pod Kadirovljevim režimom. Ali čemu služe novinarska istraživanja kada nema tužitelja koji bi se time bavio?

Čečenija je i danas na mnogo načina mjesto koje nema ništa zajedničko s ostatkom Rusije. Ni Kremlj ni ruska podijeljena i slabašna oporba ne žele to mijenjati. Kada se – to jest, ako se – demokracija jednog dana vrati u Rusiju, Čečenija će biti možda i najteže i najbolnije nasljeđe Putinove ere s kojim će se nasljednici morati boriti. Cilj će biti da ne bude opet rata.

Do tada su Rusija i sam Vladimir Putin odlučni živjeti u sjeni rata za koji su mnogi olako mislili da će riješiti „čečensko pitanje“.

*Ruski novinar i politički komentator Konstantin von Eggert je redoviti kolumnist DW-a na ruskom jeziku i voditelj emisija na internetskom TV kanalu Doshd. Ranije je bio urednik moskovske redakcije BBC-a i glavni urednik radija Komersant FM.