Život u stalnom strahu
14. septembar 2020
Na licu mladog muškarca se može vidjeti napor kroz koji prolazi i - očaj. „Iz Sirije smo pobjegli od smrti“, kaže Mohammad Khoury, "a sad nas smrt prati i ovdje u Libanonu.“ On se svaki dan pita koliko dugo još može uopće preživjeti. Njegova je najveća želja da konačno napusti Bejrut.
Ovaj 18-godišnjak iz Sirije sjedi u jednoj podrumskoj prostoriji bez prozora u četvrti Gemmayzeh, ovaj sobičak odnedavno dijeli sa svojim bratom i njegovom obitelji. Njegov dosadašnji stan je uništen u velikoj eksploziji u Bejrutu početkom kolovoza. Gubitak krova nad glavom, to je sudbina koju dijeli s brojnim ljudima: i starosjediocima, ali i izbjeglicama.
Mohammad potječe iz jednog malog sela na sjeveroistoku Sirije. Kad je imao samo 14 godina krenuo je na opasni put. Pobjegao je od rata i progona – i završio u susjednom Libanonu. Nekoliko je dana bio na putu prije nego što je stigao na granicu. Tamo ga je nepoznata osoba uhvatila i zatočila u jednom podrumu. „Ili ćeš platiti ili ćeš umrijeti!“, to je bio ultimatum otmičara. Na koncu je uspio izaći na slobodu, barem je stigao do Bejruta.
Bijeg od smrti
Mohammad već četiri godine živi u Bejrutu – bez dozvole boravka, u stalnom strahu da bi ga netko opet mogao zlostavljati ili da se mora vratiti u Siriju. Lokalne vlasti u Bejrutu su ga u nekoliko navrata privele i saslušavale, a jednom je čak završio u zatvoru.
Ovo je samo jedna od priča o 1,5 milijuna sirijskih izbjeglica u Libanonu, zemlji koja je (u odnosu na ukupni broj stanovnika) primila najviše izbjeglica od svih država svijeta.
Već odavno situacija u kojoj se nalaze ti ljudi nije dobra, a znatno se pogoršala nakon katastrofalne eksplozije prije mjesec dana. Od izbijanja gospodarske krize u jesen prošle godine, libanonska valuta je izgubila znatno na vrijednosti, brojne trgovine su morale zatvoriti, tisuće Libanonaca je ostalo bez posla. I sad praktički nitko više nema vremena baviti se sudbinom izbjeglica, pogotovo u kontekstu porasta stope siromaštva među Libanoncima, odnosno kontinuiranih prosvjeda protiv korumpiranih političara i institucija – a pogotovo nitko nema novaca kako bi pomogao tim ljudima.
"Najveći izazov je preživljavanje "
Sudeći po navodima UN-ove agencije za izbjeglice UNHCR, u Libanonu praktički na raspolaganju više nema nikakvih resursa za pomoć izbjeglicama. Udio izbjeglica koji žive u ekstremnom siromaštvu u međuvremenu iznosi 75%. "Najveći izazov za te ljude je kako uopće preživjeti“, kaže Dalal Harb iz UNHCR-a u Bejrutu.
I Mohammad želi preživjeti. „Ali ako ostanem u Libanonu, ovdje ću kad-tad umrijeti od gladi“, kaže on, „a ako odem natrag u Siriju, moram strahovati od toga da će me uhvatiti sirijska vojska." Zato pokušava pronaći rješenje za svoju budućnost daleko od Libanona i Sirije - on već tjednima planira bijeg u Tursku.
A da bi stigao u Tursku, mora prijeći preko sirijskog područja. I to ga plaši. Stupanjem na sirijski teritorij izložio bi se velikom riziku, to je čuo iz iskustava drugih izbjeglica, zna da su oni nakon povratka u tu zemlju nestali, s neizvjesnom sudbinom. "Neki od mojih prijatelja su nestali tijekom bijega, neki nisu. Nadam se jednostavno da ću ja biti među onima koji neće nestati“, kaže Mohammad.
"Želim učiti"
Baš zato ne želi da se njegovo pravo ime nađe u medijima, zato koristi pseudonim. Razlog je strah, strah za vlastiti život, kaže nam.
Mohammadov strah za vlastiti život je dodatno porastao nakon eksplozije 2.750 tona amonijeva nitrata u luci u Bejrutu. Tog kobnog 4. kolovoza on je doživio šok, pretrpio lakše ozljede. Ali ostao je bez stana i posla. I bez ikakvih prihoda. Čezne za dostojanstvenim životom i relativnim blagostanjem. „Ja sam mlad“, priča on. „Želim učiti, ne želim prositi.“ Osjeća se bespomoćno i ostavljen na cjedilu.
Po navodima UNHCR-a, samo u Bejrutu živi više od 200.000 izbjeglica. Mnogi od njih planiraju odlazak. To su ljudi poput Sirijca Ghassana al-Rabiija, koji ovdje živi sa svojom šesteročlanom obitelji.
Od 2013. obitelj al-Rabii je smještena u jednosobnom stanu u Bejrutu, u jako lošim uvjetima. 12-godišnja kćerka Batul pati od dijabetesa i Downova sindroma. U Siriji za njih nije bilo budućnosti, kaže otac. Nije bilo struje, medicinske skrbi i sigurnosti, to su sve razlozi zbog kojih su tada pobjegli.
U Libanonu ova obitelj ne bi mogla preživjeti bez potpore. Pomaže im jedna kršćanska organizacija iz Europe, "Federazione delle Chiese Evangeliche in Italia" (FCEI).
Hani Alagba radi za FCEI. I on je uočio da sve više sirijskih obitelji živi u siromaštvu: „Tijekom prošle godine se situacija znatno pogoršala, nevladine organizacije imaju velikih problema u pokušaju da uopće pruže pomoć izbjeglicama.“ I Suheir El Ghali, suradnica libanonskog Ministarstva za socijalna pitanja i docentica na Libanonskom sveučilištu (Lebanese University), priča nam o „situaciji koja posebno opterećuje" izbjeglice. "Oni više nemaju domovinu. Nitko im ne pomaže."
Pravac Europa?
Osim toga, zbog gospodarske krize je zavladala velika konkurencija na tržištu rada. Sirijski radnici često rade u nehumanim uvjetima, izloženi su diskriminaciji i neprijateljstvima. Odnos između domaćeg stanovništva i izbjeglica se nažalost pogoršao već i puno prije eksplozije, žali se Ghassan al-Rabii.
Ali on i njegova obitelj su imali sreće.
Talijanska humanitarna organizacija koja se brine o njima uspjela im je nabaviti vizu za Francusku – i to uz pomoć jedne francuske partnerske organizacije, preko programa "Humanitarian Corridor".
Za razliku od Mohammada Khouryja, koji mora još neko vrijeme štedjeti novac kako bi se uopće mogao otputiti prema Turskoj, obitelj al-Rabii sad ima razloga za optimizam. Oni se nadaju boljoj budućnosti u Europi. I već marljivo uče francuski.
Oni su uspjeli.