Šta je ostalo od Titove Jugoslavije

Generaciju rođenu 1992. uz 70. godišnjicu Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) pitali smo mlade u Novom Sadu šta znaju o AVNOJ-u i bivšoj zajedničkoj državi. Taj dan bio je najveći praznik u zajedničkoj državi i obilježavao se kao Dan Republike. Generacija rođena 1992. ne zna mnogo o AVNOJ-u, niti o Danu Republike, a ni o samoj bivšoj socijalistickcoj republici. To vrijeme poznaju uglavnom iz priča starijih i više ih zanimaju sadašnjost i budućnost od prošlosti. O AVNOJ-u i Jugoslaviji kažu:

"Imali smo tu sreću da ne znamo kako je bilo ranije, tako da je nama i ovo danas dobro"

"To je Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije"

"Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije"

...ovako odgovaraju na pitanje šta je AVNOJ samo rijetki studenti Novosadskog univerziteta koji znaju odgovor, a koje smo anketirali povodom 70. godišnjice AVNOJ-a. Studenti treće godine fakulteta rođeni su 1992, godine kada je Jugoslavija i zvanično prestala postojati. Njih 29. novembar ne asocira na nekadašnji Dan Republike, a o Jugoslaviji znaju uglavnom na osnovu priča roditelja.

"O AVNOJ-u slabo znam, ali znam da je Jugoslaviju sačinjavalo pet republika: Hrvatska, Srbija sa Crnom Gorom, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Slovenija", kaže Miloš.

"Pa znam da je bilo lijepo za vrijeme Tita, i to je to. Toliko znam od mojih roditelja, ništa posebno", navodi Aleksandra.

"Pa kažu da se živjelo dobro. Znači, radio si i znao si za šta radiš, a kažu da je tako danas na Zapadu. A kod nas nije tako, zato što radiš, a ne znaš za šta radiš. To roditelji i dalje tvrde", dodaje Gorica.

"Roditelji su mi pričali da si mogao, na primjer, tri mjeseca da radiš na jednom radnom mestu i ako ti se ne sviđa da se zaposliš na drugom. Ljudi nisu dobijali lako otkaze. Mogao si da se zaposliš u jednom preduzeću i bio si siguran da ćeš u njemu raditi do penzije", priča Milorad.

"Jedino što znam je da je moj tata pričao kako u doba Tita nisu morali da zaključavaju kuću. Ali, smatram da je taj sistem i poredak imao i svoje prednosti i mane. Na primjer, imam drugaricu čija familija po pitanju restitucije čeka da joj se vrati neka imovina", ističe Nataša.

Međutim, ove mlade ljude s druge strane pomalo i iritiraju roditeljske nostalgične priče iz vremena Titove Jugoslavije.

"To je taj 'kult zlatnog doba', odnosno shvatanje da se nekada živjelo bolje, što je jedna dosta ozbiljna negativna pojava, jer treba da živimo u sadašnjosti za budućnost", kritikuje Gorica.

"Mislim da nema mnogo poente vraćati se na prošlost, mislim da je bolje gledati kako će nam u budućnosti biti bolje", veli Božidar.

A kako do bolje budućnosti?

"Ono što mene interesuje jeste kako se ona raspala, to jest ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Treba da se utvrdi ko je činio zločine, kakve zločine, ko su bile žrtve i da se te činjenice ne guraju pod tepih, nego da raščistimo šta se tu dogodilo da bismo mogli ići u budućnost. I volela bih da, na primer, kad odem u Hrvatsku, u Bosnu, Crnu Goru, Makedoniju, niko ne pita odakle sam, nego da se svi posmatramo kao jednaki, bez obzira na nacionalnu pripadnost", kaže Nataša.

"Ja bih voleo da naša generacija iz Hrvatske, Bosne i ostalih država koje su malo zavađene zaboravi ta neka vremena, da ne slušamo starije šta se pre dešavalo i da otvorimo neku novu stranicu u našoj budućnosti", siguran je Miloš.

"Imali smo tu sreću da ne znamo kako je bilo ranije, tako da je nama i ovo danas dobro", zaključuje Milorad.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović