Šta je država znala o neonacistima?

Beate Čepe, Uve Mundlos i Uve Benhart su 13 godina djelovali u podzemlju – dok njihova teroritička ćelija nije okrivena u novembru 2011. To je poznato. Ali, „život u podzemlju“ je, kako stvari stoje, više ličio na neku polu-javnu manifestaciju: ne samo što je čitav niz neonacista iz Kemnica i Jene pomagao pomenutoj trojci da se sakrije od policije; ne samo što je to Služba za zaštitu ustavnog poretka i znala, već je sada otkriveno i da je Uve Mundlos vjerovatno radio u firmi jednog od informanata te Službe. Prema istraživanjima novinara lista Velt, pomenuti informant se zove Ralf Maršner. On je imao građevinsku firmu u kojoj je Mundlos radio pod lažnim imenom Maks Burkart. To je, naravno, pokrenulo nova pitanja i diskusije o tome šta je sve njemačka država znala ili mogla da zna o aktivnostima neonacista, među kojima je imala mnogo svojih informanata. Teroristi NSU su optuženi za najmanje deset ubistava. Evo kako najnovija saznanja komentarišu njemački dnevni listovi.

„Badiše nojeste nahrihten“ (Karlsrue): „Sada je lako reći da smo sve to odavno morali da znamo. Ali – nismo znali. Bivši glavni državni tužilac Harald Range je to svojevremeno nazvao sistematskom  greškom tadašnjih vlasti. Međusobna surevnjivost različitih organa i službi, pogrešne procjene, insistiranje na zaštiti sopstvenih izvora i saradnja sa sumnjivim informantima, potencirali su perfidnu energiju desničarskih terorista. Ipak, nema saznanja da je neka državna ustanova štitila teroristički trio i pri tome znala za njihova zlodjela“.

Noje vestfeliše (Bilefeld): „Propusti nisu nanijeli nikakvu štetu Službi za zaštitu ustavnog poretka – ona je dobila novo rukovodstvo, malo je reformisana – i to je bilo sve. Ali, trajnu štetu je pretrpio jedan od najvažnijih stubova našeg društva: povjerenje u pravnu državu.“

Tiringiše landescajtung (Vajmar): „Ovo se uklapa u priče o brojnim propustima kojih je bilo otkako je otkriveno postojanje terorističke organizacije NSU. Naravno da je moguće da je Služba za zaštitu ustavnog poretka tek sada saznala da je njen informant zaposlio dvoje od troje mogućih terorista. Ali, onda ona mora da se zapita i da nije možda suvišna. Njen zadatak je bio da to zna. Ako je znala, onda se postavlja teško pitanje: šta je to trebalo zataškati? Kancelarka je obećala da će slučaj biti rasvijetljen. Ta poruka je čuvena. Ali, vjerovanje da će stvarno biti i uslišena opada poslije svakog novog otkrića.“

Badiše cajtung (Frajburg): „Više od deset informanata se muvalo oko osumnjičenih terorista NSU. Naonacisti su koristiili nadimke kao što su Koreli, Pjato, Oto ili Tarif. Nisu mogli da spriječe NSU da godinama ubija, pljačka banke i izvodi napade. Država je bila toliko blizu ovih desničarskih terorista, a nije uspjela da im dohaka. Kako je to moguće? Informanti nisu pripadnici Službe za zaštitu državnog poretka. Oni su privatna lica, koja i sama pripadaju sceni za koju se vlast interesuje. Tu treba gajiti nepovjerenje.“

Nordvest cajtung (Oldenburg): „Pripadnici Službe za zaštitu ustavnog poretka ne mogu da se otresu glasina da su o najtežim krivičnim djelima znali više nego što priznaju. Oni koji su znali za krivična djela takođe mogu biti optuženi. No, mogućnosti parlamenta da nešto sazna zakazuju ako se ispostavi da je državna služba umiješana. I na suđenju u Minhenu, sudija je stigao do granica materijalnog traganja za istinom. Kako je banda mogla da punih 13 godina vrši najteže zločine, i da li je država bila umiješana u to? Kako sa tim izaći na oči članovima porodica žrtava?“