Multikulturalnost je ‚IN‘
16. juni 2018
Kraj je školske godine. Alma, Mehmed, Ivan, Ljilja, Alexander, Stefan, Evan, Yun-yu, Zara, Kristijan, Taikan, Ljilja..., uz emotivne zagrljaje i čestitke učitelja i učiteljica dobili su školske diplome o uspješno završenom razredu. Ali ne, to nisu djeca iz osnovne škole neke od zemalja EU-a, to su djeca Međunarodne osnovne škole u Mostaru (International Primary school Mostar).
Dok istovremeno u BiH još uvijek postoje 'dvije škole pod jednim krovom', gdje učenici pohađaju školu po nastavnom programu na bosanskom ili hrvatskom jeziku ili gdje se u pojedinim šklama još uvijek negira pravo na jezik, gdje nacionalnost određuje plan i program obrazovanja, u ovoj školi djeca nastavu pohađaju na dva jezika, engleskom i maternjem.
U Međunarodnoj osnovnoj školi zajedno s lokalnom, školuju se i djeca iz SAD-a, Engleske, Australije, Novog Zelanda, Kine, Japana, Slovačke i za sebe kažu da su svijet u malom.
Zašto multinacionalna kada može nacionalna?
Inozemni biznismeni, diplomate ili jednostavno doseljenici u BiH, odlučuju se za obrazovanje u ovoj školi zbog nastave i na engleskom ali i njemačkom jeziku kao izbornom predmetu već od drugog razreda. Međutim, zanimljiva su stajališta domaćih roditelja, koji unatoč javnim, većinom jednonacionalnim školama, odlučuju da njihovo dijete od najmanjih nogu pohađa nastavu s djecom doslovno iz cijeloga svijeta, svih nacionalnosti, rasa i vjera.
Ovdje školske dane s prijateljima provodi i djevojčica Ljilja. Njen otac, mostarski sveučilišni profesor Jozo Grbavac rodom iz mjesta Grab u općini Ljubuški, kaže da je suvišno pitanje zašto su se odlučili, pored javnih škola, za Međunarodnu osnovnu školu.
"U 21. stoljeću, u doba opće globalizacije, ujedinjavanja i multikulturalnosti u Europi neupitno je zašto baš ovakva škola. BiH, ovakva kakva jest, meni je najdraža na svijetu, unatoč svim svojim prijeporima da postane dio te europske zajednice baštine kulture i naroda, ali jednostavno, u javnim školama nisam mogao pronaći bolji pristup jer će moje dijete, pored svog maternjeg jezika dobro svladati i engleski i njemački jezik. Moje je dijete presretno i nekada imam problem jer neće da ide kući. Razgovarajući s njom, vidim koliko je ona zaista sretna", komentira profesor Grbavac za Deutsche Welle.
Na domaćim jezicima govore i djeca-stranci
No, za razliku od svoga oca, malena Ljilja ima nešto drukčije razloge. "Jako volim svoje učiteljice, direktora, jela koja jedemo, engleski i informatiku, a najviše mi se sviđa njemački jezik", stidljivo, ali ipak vrlo određeno kaže ona.
Tanja Andrić njena je učiteljica. Ona je zajedno sa svojim kolegama osnovnoškolce, uz zgrljaj i široki osmijeh, ispratila na ljetni odmor. Kaže da svako dijete osjeti njihovu istinsku posvećenost.
"To pogotovo osjete mala djeca koja trebaju nekoga na koga se mogu osloniti i predivno se osjećam radeći sa djecom na ovakav način jer vrlo je bitno prepoznati karakter svakog djeteta i razvijati ga, usmjeravati. Zamislite koja je to radost kada vidite da na našem jeziku komuniciraju naša djeca i djeca kojima BiH tek postaje domovina.
Moral umjesto vjeronauka
Umjesto sati vjeronauka izučavaju predmet 'Moral' ali, prema riječima vlasnika ove škole, supružnika Aide i Šerifa Ćosić, njihovo istinsko i najveće bogatstvo je u različitosti: djeca zajednički obilježavaju i Božić i Uskrs i Vaskrs kao i Bajram, Dan Zahvalnosti, kinesku Novu godinu, obilaze bogomolje svih naroda, upoznavajući vjeru svojih školskih prijatelja.
"Puno pozornosti dajemo individualnom pristupu, a naši razredi su mali, od 10 do najviše 12 učenika i svake godine smo bogatiji za jedan razred jer se prepoznaje naš kvalitet i to je jedino što želimo da privuče roditelje jer želimo znanje prenijeti djetetu", kaže Aida Ćosić za DW.
‚Priča o djeci bez nacionalnih okova‘
Njen suprug Šerif, kako i sama djeca kažu, spravlja i najbolja jela i to je ono s čime se nijedna škola u ovoj županiji ne može pohvaliti, a možda ni u cijeloj BiH. Većinu povrća i voća organski se uzgaja u vlastitom vrtu.
"Želimo zdravu djecu. Često ih i vodimo u vrtove da upoznaju biljke, kako raste jabuka, rajčica, krumpir..., dok kroz nastavni program i novi pristup razvijamo njihovu multikulturalnost jer oni će, a što nije floskula, uskoro biti naša budućnost - pokretači ove zemlje, liječnici, profesori, znanstvenici od kojih će koristi imati cjelokupno društvo. Ovo nije priča stagniranja nego napretka i taj maraton ćemo izdržati jer ulaganje u slobodomisleću djecu, bez nacionalnih okova i mržnje prema drukčijem dugoročan je i isplativ cilj", zaključuje Šerif Ćosić.
Iako sve izgleda kao obrazovna utopija, može li se ipak ova filozofija i model obrazovanja primjeniti i za BiH? "Naravno, samo treba iskrena volja i posvećenost kao i istinsko promišljanje što očekujemo od budućnosti naše djece – mržnju i nove ratove ili život i uvažavanje i poštovanje jedni drugih kao što je to u svim demokratskim i razvijenim zemljama", zaključuju supružnici Ćosić.
Otac s početka priče, profesor Grbavac, ih dopunjuje: "Ako je ova zemlja ičim bogata, onda je bogata golemim neznanjem, a ova škola je primjer kako se boriti protiv općeg neznanja".