Čežnja za političkim spasiteljem

"Protest ga je uplašio jer u cijelom životu nije vidio ženu", kaže Vladislav Farsinijuk na antivladinim protestima u Varšavi. To se odnosi na Jaroslava Kačinskog, šefa vladajuće partije "Pravo i pravda" (PiS) i na okupljanje hiljade žena koje su prošle godine demonstrirale protiv pooštravanja zakona o abortusu.

Frasnijuka su dugo smatrali za mogućeg predvodnika opozicionog pokreta, ali je on – legenda iz vremena Solidarnosti – poslednjih godina živio izvan svakodnevne politike. Mnogi ljudi koji su željeli da neki lider objedini protestne opozicione grupacije, vjerovali su da je on kao stvoren za to. Međutim, trenutno se u Poljskoj pojavljuju slične figure sa sličnim porukama. Novi predsjednik Komiteta za odbranu demokratije (KOD) rekao je na istom skupu u Varšavi: "Da sam žena sada bih zaplakao, ali ja sam tvrd muškarac." Jednoj poslanici vladajuće partije nedavno su poručili da proba seks kao terapiju, pa će osjetiti leptiriće u stomaku, imaće opuštena leđa i cvijeće u kosi. "Tako se sređuju misli", poručili su iz redova opozicije.

Jak muškarac i slaba žena

Tu i tamo su se ljudi izvinjavali za takve izjave. Ali to nije bilo od velike pomoći. Sa svih strana je pljuštala kritika. Osuđivali su seksizam i šovinizam u javnoj debati. Velike nade su se raspršile. Veliki politički kapital je preko noći proćerdan. Ali šta to govori o našem političkom životu? Naravno, smatram da su takve izjave za svaku osudu. Ali mi se čini da one ne govore toliko o seksističkom držanju onih koji su ih izgovorili koliko o njihovoj bespomoćnosti pred sopstvenim emocijama.

Unaokolo latentno kruže predstave o rodnim ulogama. Muškarac je jak i racionalan, ali ne i emocionalan. Žene često potcjenjuju u političkom kontekstu, jer navodno nisu predodređene za to da nose teret političkog života na nejakim plećima. One su navodno emocionalne i to im je slabost. U političkoj borbi se lijepe etikete seksualne isfrustriranosti. U Poljskoj je, recimo, manje-više raširena tvrdnja da je Jaroslav Kačinjski homoseksualac koji to ne priznaje. Njegova politička zagriženost je prema tome rezultat njegovog neriješenog unutrašnjeg sukoba.

Emocije i seksualnost demitologizovati

Smatram da bi zbog svega toga trebalo da se demitologizuju emocije i seksualnost u političkom diskursu. No, ovo nije problem samo u Poljskoj. U takozvanom zapadnom kulturnom krugu je izražen zahtjev za razdvajanjem privatnog i javnog (političkog), a taj zahtjev je iz humanističke perspektive naprosto artificijelan i frustrirajući. Da li bi se trebalo toga držati? I političari su ljudi koji imaju emocije, ponekad lupe glupost. Kao svi mi. Otvoren odnos političkih aktera prema sopstvenim emocijama trebalo bi da drži korak sa društvenim prihvatanjem raznolikosti rodnih uloga. To prihvatanje moralo bi obuhvatati i političare. Političarima ne treba "nadljudski" status. Ne moraju biti aseksualni, hladni, sa izuzetnom snagom i sposobnostima.

Izabranik se žrtvuje za zajednicu

Oštra kritika navedenih iskaza otkriva određenu sliku političara. To je mesijanska slika koja počiva na romantizmu 19. vijeka. Kao misaona figura taj je mesijanizam rasprostranjen u srednjoj i istočnoj Evropi, ali ne samo tamo. Zamišlja se idealni vođa sa skoro nadljudskom snagom. Ne samo da je jak i pametan već je figura izabranika koji se žrtvuje za zajednicu, recimo za naciju. Karakteristično je da je ta figura uvijek muškog roda. Jaroslav Kačinjski je paradoksalno baš takva figura i za poklonike i za protivnike. Po toj logici može mu parirati samo neko takav. Treba nam "supermen"!

Premrežavanje umjesto mesijanizma

Uloga antivladinog mesije još nije dodijeljena. Ne vjerujem da bi mesijansko mišljenje moglo biti uspješan recept za političku obnovu zemlje. Više vjerujem u regionalne i lokalne pokrete u kojima su ljudi mjesno organizovani. Naravno, i njima je potrebno da ih neko politički reprezentuje. Ali decentralni pokreti štite od jakih nacionalnih vođa, zato što ne traže unifikovani diskurs. Prije vide svoju premreženost kao fundamentalnu vrijednost. To je važan deo "EUtopije": ako Evropa ima šansu za trajni politički opstanak, onda je, verujem, to put kojeg treba podržati. Začetak se može naći i u Poljskoj.

Stanislav Štrasburger je rođen 1975. u Varšavi. Radi kao pisac i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.