Četnički „humanitarci“ brane Lugansk

Reporter njemačkog nedjeljnika Cajt sreo je Bratislava Živkovića još u martu. Bilo je to nedaleko od Sevastopolja na Krimu, baš tokom pripajanja ukrajinskog poluostrva Rusiji. „Taj 39-godišnjak izgleda kao sablast rata u ljudskom obličju: duga kosa, gusta brada, dlaka zift crnih, baš poput njegove krznene kape, na ramenu je bedž sa zlatnom kosturskom glavom…“ Bratislaw je tada novinaru rekao da mu se javljaju prijatelji koji se bore u Sijera Leoneu, pitaju da li da dođu na Krim. Ali nema potrebe – komandant i njegovi četnici drže stvari pod kontrolom. „Nismo mi nikakvi psi rata“, rekao je, srpski borci samo žele da se Krim mirno vrati Rusiji gdje i pripada.

Misija Lugansk

Ako su na Krimu prošli bez ispaljenog metka, vijesti sa istoka Ukrajine ukazuju da dobrovoljci Četničkog pokreta itekako učestvuju u borbama kod Luganska. Ruska agencija RIA Novosti prenijela je početkom sedmice, pozivajući se na izvore samoproglašene Novorusije, da je upravo četnički bataljon Jovan Šević zaustavio nalet ukrajinske armije na putu Lugansk-Krasnodon. Pri tome su „uništena“ dva neprijateljska tenka, samohodna haubica „sa posadom“ i top. O borbama redovno na svom portalu izvještava i Četnički pokret, uz fotografije koje su ustupljene Dojče veleu za potrebe ovog članka. „Tamo je 15 ili 16 naših ljudi. Međutim odred Jovan Šević broji 46 ljudi, u njemu su i Rusi kao i jedan Bugarin“, priča Zoran Andrejić, zamjenik komandanta Živkovića u Četničkom pokretu.

U razgovoru za DW Andrejić tvrdi da su dobrovoljci iz Srbije u julu prikupili tri šlepera humanitarne pomoći, ali su morali lično da je prevezu iz Rusije ka Lugansku jer niko drugi to nije htio. Zato su, kaže, odletili u Moskvu, a odatle stigli na ukrajinsku granicu koju su kontrolisale proruske snage. „Tu su naši ljudi dobili naoružanje za obezbjeđenje konvoja. Na aerodromu u Lugansku konvoj se našao pod paljbom ukrajinske artiljerije koja je trajala desetak sati. Tri člana su nam ranjena, jedan će vjerovatno ostati invalid jer je teško ranjen u obe noge. Poslije tog incidenta naši ljudi su riješili da ostanu na teritoriji Novorusije i stavili se na raspolaganje novoruskoj vojsci.“ Andrejić dodaje da četnici iz Srbije nisu plaćenici i da pare „niti su tražili niti ih žele“.

U humanitarne i idealističke motive ne vjeruje državni vrh Srbije. Premijer Aleksandar Vučić je pred novinarima nastupio u svom maniru, kao odlično obaviješten, tvrdeći da ogromna većina Srba za borbe u inostranstvu dobija novac. „Riječ je o desetinama ljudi koji se bore na ruskoj strani i desetinama koje se bore na ukrajinskoj strani“, rekao je Vučić. Nije želio da otkriva rute kojima plaćenici stižu na front, ali je pomenuo nekakav kamp u Dnjepropetrovsku gdje ukrajinska vojska prikuplja plaćenike. „Pozivam ih sve da se vrate u otadžbinu, da vode računa o svojim porodicama i zemlji, a ne da ratuju za bilo čije interese. Nisu njihovi interesi da ratuju za 2.100 ili za 6.500 dolara, u zavisnosti koju stranu izaberu.“

Bosanska veza?

Mediji prenose da poznanstva srpskih boraca sa Rusima i Kozacima potiču još iz krvavog rata u Bosni i Hercegovini, kada su se uz srpske paravojne jedinice borila i mnoga pravoslavna braća iz Rusije. To za DW potvrđuje i Zoran Andrejić iz Četničkog pokreta: „Dosta pripadnika našeg pokreta je učestvovalo u ratovima u Bosni i Hercegovini, Krajini i na Kosovu. Igrom slučaja tamo su upoznali komandanta novoruske vojske Igora Strelkova.“ Strelkov je praktično umjetničko ime Igora Vsevolodoviča Girkina, za kojeg zapadni obavještajni izvori tvrde da je do prošle godine bio rezervni pukovnik ruske tajne službe. Pojavljuje se kao vojni lider separatista na Krimu, a kasnije u Slavjansku. U maju se Strelkov požalio na slabu rješenost lokalnog stanovništva da učestvuje u ratu: „Ne mogu da vjerujem da u cijelom regionu (Donjeckom basenu, prim. red.) nema hiljadu ljudi spremnih da rizikuju svoj život.“

Zato u pomoć priskaču dobrovoljci i plaćenici: Rusi, Kozaci, Čečeni i od nedavno dvojica Španaca koje je televizija Raša tudej prikazala kao paradni primjer idealista, boraca protiv fašizma. I, naravno, srpski četnici. „Sada se formira priča o nekakvom velikom rusko-srpskom bratstvu koje nema uporište u realnosti“, kaže za DW Zoran Dragišić sa beogradskog Fakulteta za bezbjednost. „Ispada da ta silna pravoslavna braća koja su branila Krajinu – a kako su je branili tako su je i odbranili – sada vode zajedničke borbe za Lugansk i Donjeck. Dolazili su, doduše, neki Rusi tokom bombardovanja u Srbiju, ali oni su ovdje više pjevali.“

Psi rata

Trenutno građani Srbije mogu da pucaju po bijelosvjetskim frontovima i da se vrate kući kao slobodni ljudi. Prema aktuelnim zakonima, to se ne smatra krivičnim djelom. „Posljedica je da Srbi idu i ratuju po svijetu. Radi se uglavnom o plaćenicima koji se regrutuju za front“, priča Dragišić. „Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih to su bili ratovi u Africi, sada su u pitanju Irak, Sirija i, kako vidimo, Ukrajina. Srbija je praktično izvoznik pasa rata.“ I nisu u pitanju samo pravoslavni borci. Iz srpskog dijela Sandžaka – baš kao i iz BiH, Makedonije ili sa Kosova – sve više mladića odlazi u džihad na ratišta Bliskog istoka. „Motivi tih ljudi nisu ekonomski. Iz Njemačke ili Austrije odlaze djeca, jednako kao i iz Sandžaka. To su žrtve strašne indoktrinacije, koja dijelom postoji i kada je u pitanju ratište u Ukrajini“, dodaje Dragišić.

Kako obično biva, i ovdje će Srbija promijeniti zakon tek sada, kada je dotjeralo cara do duvara. U stvari, neće baš sada, nego na jesen. To je za list Danas najavio ministar Rasim Ljajić. Prema nacrtu zakona, borci gastarbajteri bi mogli da robijaju od jedne do pet godina, a organizatori dobrovoljaca od dvije do 12 godina. Stručnjak za bezbjednost Dragišić upozorava da bi „Srbija mogla biti okrivljena za nekakvo učešće u sukobu ukoliko ne sprečava odlazak ili ne otkrije da li postoje nekakve podzemne organizacije koje se bave regrutovanjem boraca“.

Dok se zakon ne donese, četnici mogu da ratuju kod Luganska kao ljudi slobodni pred pravosuđem. I njihov komandant Bratislav Živković planira da se vrati. Posljednjeg dana jula je u otvorenom pismu srpskim vlastima poručio da će „za mjesec dana, najviše dva sve biti riješeno“. On još poziva premijera Vučića na TV-duel pa neka „narod odluči da li treba da nas osude na izgnanstvo ili smrt“. Dokazaće, kaže, da je njegova borba protiv „nacističkih jedinica“ na istoku Ukrajina pravedna i časna.