"Zračni rat": kako civili postaju najveće žrtve

Novi film Sergeja Loznice započinje nevinom scenom: prikazuje ljude koji žive uobičajen život, ljude koji šetaju Berlinom, koji u jednom selu na jugu Njemačke gledaju kroz prozor i prate što se događa na seoskom trgu, čak vidimo i kravu na jednom riječnom trajektu. Dvanaest minuta gledateljice i gledatelji mogu pratiti svakodnevicu ljudi, a onda padaju prve bombe, bačene iz tisuća zrakoplova iznad njemačkih gradova poput Kölna, Dresdena i Berlina.

U svom filmu „Zračni rat", koji je upravo slavio svoju njemačku premijeru u Berlinu, renomirani redatelj Sergej Loznica se bavi bombardiranjima nacističke Njemačke od strane Savezničkih sila. Za montažu je koristio arhivske materijale iz vremena Drugog Svjetskog rata s glazbenom podlogom nizozemskog skladatelja Christiaana Verbeeka koja publiku u mnogim dijelovima tjera da se naježi. 

Loznica već dugo godina pravi dokumentarne filmove isključivo od arhivskog materijala. Posvećuje se tom materijalu jer želi „izvući leševe iz podruma povijesti", kazao je u razgovoru za Deutsche Welle. Njegovi filmovi su o onim traumama o kojima nitko ne govori.

Mogu li ljudi naučiti iz povijesti?

„Kad se o nečemu ne diskutira otvoreno i iskreno, onda to postane leš u podrumu koji će kad-tad izaći i progoniti te", pojašnjava Loznica. „Povijest slijedi određene zakonitosti i naginje ka tome da se ponovi", uvjeren je ovaj poznati redatelj. „Upravo onda kad se određeni događaji ne reflektiraju i analiziraju, kad se ne povuku lekcije iz toga, postoji opasnost da će se ponoviti." Stoga se on u „Zračnom ratu" po treći put bavi brutalnim događajima europske povijesti.

Film katkad prikazuje gotovo nesnosne slike: nakon bombardiranja u noći, mrtvi ljudi leže jedan do drugog na ulici u ruinama. Jedno tijelo je malo dijete, vjerojatno ne starije od dvije godine. „Navikao sam raditi s teškim materijalom", kaže Loznica. Pritom pazi na to da ne ode predaleko i ne šokira publiku previše, ističe on. Njegov cilj je, dodaje, da kako on, tako i publika mogu zauzeti određenu distancu prema prikazanim događajima.

„Što se dalje vremenski udaljeni od onoga što se može vidjeti u filmu, utoliko je to manje osobno i utoliko manje zbunjujuće. U nekim trenucima nam je zatim moguće koraknuti nazad i sasvim racionalno shvatiti što se tamo dogodilo." Ta distanca, opet, može pomoći u tome da se nauči iz iskustva, ističe ovaj ukrajinski redatelj.

Ruska invazija na Ukrajinu za Loznicu nije bila neočekivana

Loznica kaže da je već 2017. započeo s planiranjem ovoga filma, ali i da je jedan od razloga za njegovo realiziranje bio što je već „očekivao ovaj novi rat". Pritom misli na ruski napadački rat protiv Ukrajine. „Mogao sam to predvidjeti. Na određen način sam očekivao ovaj horor koji se upravo događa." 

Međutim, ne želi da se njegov aktualni film promatra samo u kontekstu ruskog napadačkog rata. „Već smo ranije znali da se takve stvari događaju. Na primjer u Siriji, gdje su gradovi razoreni iz zraka, gdje je napadnuto civilno stanovništvo. To je možda dodatan razlog zašto sam imao osjećaj da je ova tema relevantnija nego ikad ranije."

Je li rat neizbježiv dio ljudske prirode?

„Čim se ljudi organiziraju u grupama", kaže Loznica, „dolaze izgleda izražaja određeni modeli." Problem, međutim, nije ljudska priroda, dodaje on, nego je to „konflikt mentaliteta. Mi vjerujemo da svi živimo u istoj epohi, ali je to zabluda. Neki ljudi još žive u kamenom dobu, neki u srednjem vijeku, neki u 19. stoljeću, drugi, pak, u 21. stoljeću. Nekima je najvažnije osvojiti teritorij, drugima je najviše dobro individualna sloboda i intelektualni razvoj. Problem je što te vrijednosti nisu kompatibilne. Konflikt nastaje iz toga što ti mentaliteti nisu spojivi."

Njegov film pokazuje posljedice takvih konflikata. U „Zračnom ratu" se gotovo i ne govori, ali ratna mašinerija stalno napreduje, sve dok prikazani gradovi ne završe u prahu i pepelu. Neonacisti u Njemačkoj su bombardiranja njemačkih gradova uvijek iznova koristili kako bi pokušali relativizirati zločine nacističkog režima. No Loznica, naprotiv, želi tek postaviti pitanja: Što se dogodilo? I: Kako se mi odnosimo prema tome? „Odgovor na prvo pitanje je prilično jednostavan", kaže redatelj. „Drugo pitanje – što je to zapravo značilo za ljude – je još uvijek zagonetka."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu