ZOI Sarajevo: Zlatna medalja protiv zaborava

Članak počinje sjećanjem novinarke lista Frankfurter Allgemeine Zeitung na tada 18-godišnju Katarinu Witt, koja je u Sarajevu osvojila svoje prvo zlato u umjetničkom klizanju: "Ah Katarina, kako smo te samo voljeli kada smo se gurali pred TV-ekranima da vidimo Vučka, koji je zavijajući 'Sarajevooooo!' svakog dana označavao početak takmičenja na olimpijskim borilištima.

U školskom dvorištu smo narednog jutra diskutovali da li za tebe, Katarina, treba da navijamo jer je na tvojoj trenerci stajalo velikim slovima DDR. Odrasli su nam pojašnjavali da to za nas iz Zapadne Njemačke nije laka odluka. A onda smo u debelim zimskim čizmama pokušali imitirati tvoje skokove na ledu i odlučili da si zaslužila da dobiješ zlato. I olimpijske sudije su se s tim složile. Nekoliko godina kasnije u gimnaziji smo učili da su prilikom atentata u Sarajevu na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju ispaljeni zapravo prvi meci 1. svjetskog rata. Ali to nam je bilo svejedno. Kad god bi čuli riječ Sarajevo, mislili smo na tebe i klizanje. Sve do momenta kada je rat zarobio ovaj grad.

Ah Katarina Witt, tako šarmantna i sa prvom zlatnom medaljom u karijeri, uzdahnuo je Edin Numankadić, izgovarajući R nekako čudno i drugačije nego mi Nijemci, što kad mali, gledajući TV prenos sa Olimpijade u Sarajevu, nismo mogli razumjeti. Numankadić je jedan od najznačajnijih umjetnika u BiH i direktor Olimpijskog muzeja. To je bio i 1984, kada je pažnja cijelog svijeta bila usmjerena na ovaj grad bivše Jugoslavije, okružen moćnim planinama i smješten u kotlini u kojoj se jedna pored druge uzdižu džamije, crkve i sinagoga, kao da ga je urbanistički uredio arhitekt multikulturalnosti, puštajući mašti da radi. Edin Numankadić u Olimpijskom muzeju dočekuje bh-učenike, koji s razredom dolaze u posjetu. Oni treba da vide da Sarajevo ima i drugačiju prošlost ,osim ratne. Pokazuje slike sa otvaranja Zimskih olimpijskih igara. Nasmijani ljudi u narodnim nošnjama, predstavnici šest jugoslovenskih republika i dvije autonomne pokrajine drže se za ruke. U pozadini gori olimpijska baklja.

San zamijenio užas rata

San o jugoslovenskom bratstvu i jedinstvu održao se samo još osam godina. Potom su se ispraznile skijaške piste. Došao je rat. Na olimpijskim planinama iznad grada zabarakadirala se Karadžićeva vojska. Na grad je tokom opsade koja je trajala 1425 dana ispaljeno dva miliona granata. 11.000 ljudi je ubijeno, 60.000 ranjeno. Pošto nisu znali gdje da sahrane mrtve, pretvorili su stadion Koševo i brežuljak iznad Zetre u groblje. Sada se tamo prostire more bijelih nadgrobnih spomenika. Mladi i stari, đaci i odrasli našli su tu svoje posljednje počivalište.

Bio je to 21. mart 1992., početak opsade Sarajeva. 'Ubijte ih u mozak', navodno je rekao Ratko Mladić, prije nego što je dao naređenje za napad na Olimpijske objekte. Sportska dvorana Zetra brzo je pretvorena u gomilu betona i metala. Potom je na nišan uzeta Skenderija, Vijećnica sa Nacionalnom bibliotekom, Orijentalni institut i konačno Numankadićev Olimpijski muzej. Ciljano je, kaže on, trebalo biti uništeno sve, što je svjedočilo o identitetu Bosne i Hercegovine. Narednog dana on je sa kolegama iz ruševina pokušavao da pronađe i spasi ono što granate nisu uništile. Ugledao je zlatnu medalju. Uzeo ju je u ruke i zakleo se da će ona jednoga dana biti izložena u novom Olimpijskom muzeju. Sada nam je ponosno pokazuje.

Pogled na planine je pogled na rat

U ratu su Srbi sa brda odlučivali o životu i smrti stanovnika Sarajeva. 'Ne mogu da pogledam na planine a da se odmah ne sjetim rata!", dobacuje jedna prolaznica. Olimpijada i rat, najnespojiviji od svih parova, zaručili su se u Sarajevu. Sjedamo u taksi. Cilj Trebević, da vidimo bob-stazu. Vozač podiže obrve i počinje da priča. On je za vrijeme Olimpijade vozio novinare sa jednog na drugo olimpijsko borilište. Ali sada je razorena skakaonica na Igmanu, sa koje je skakao Jens Weißflog, koji je tada osvojio srebro. Tamo su se vodile najžešće bitke za jedini izlaz iz grada. Tu je i Bjelašnica gdje je Slovenac Jure Franko u slalomu osvojio jedinu srebrenu medalju za Jugoslaviju. Ratnim dejstvima jedino nije bila izložena ljepotica i dama Jahorina. Na njenim obroncima, nešto niže na Palama je Karadžić napravio svoje uporište. 'Planina sada pripada RS-u', kaže taksista i pokazuje na bijelu tačku, gdje je nekada bila žičara. Potpuno je uništena. Mogla bi se ponovo staviti u pogon ali ljudi se boje da neko ne počne da puca u nju', ozbiljno primjećuje taksista.

Oko bob staze na Trebeviću još uvijek kruže duhovi rata. Pokušavamo odagnati takve misli, podsjećajući se na njemačke takmičare Hansa Stangassingera i Franza Wembachera. Idemo po bob stazi, sa koje su se oni strmoglavljivali za vrijeme Olimpijade. Odjednom nam se pričinjavaju pucnjevi i glasovi srpskih muškaraca, koji su ovdje boravili 4 godine. Tamo je stajala njihova artiljerija, uperena na grad. Kad smo se vratili u grad, Tomo Počanić nam objašnjava da je ona granata, čiji se zvuk mogao čuti, bila bezopasna, jer bi proletjela i pala negdje drugo. Svaka druga izazivala bi smrt, pojašnjava ovaj penzionisani sarajevski sportski reporter, koji je bio na legendarnim Zimskim olimpijskim igrama u Bernu 1954. Bio je u Sarajevu i kada je Sandra Dubravčić 8. februara zapalila olimpijsku baklju. Suze su mu se slivale niz lice kada je srušena Zetra. 'Osjećao sam se kao da gori moja sopstvena kuća', kaže Počanić.

Tada nismo razlikovali ljude po etničkoj pripadnosti

'Klicali smo svim jugoslovenskim takmičarima kao da su rođene Sarajlije. Tada još nismo razlikovali ljude po etničkoj pripadnosti.' Samo šačica ljudi iz Sarajeva željela je 1994 iz ratnog Sarajeva otići na Olimpijadu u Lillehammer. Tomi Počaniću nisu dozvolili, jer se mnogi novinari nsiu vratili. Ali i iz Lillehammera vratio se u Sarajevo jedan čovjek. Tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta Antonio Samaranch. On je prekinuo boravak u Lillehammeru kako bi u Sarajevu, gradu pod opsadom, prisustvovao proslavi desetogodišnjice Olimpijade. Prkosno, kao da nema opasnosti sa brda, direktor Olimpijskog muzeja Numankadić i njegovo kolege organizovali su slavlje. Bio je to signal da grad ne odustaje od svog identiteta. Vidno potresen, to se moglo vidjeti na video-snimku, Samaranch je stao na mjesto gdje je deset godina ranije proglasio Zimske olimpijske igre okončanim. 'Samaranch je bio simbol slobode, znak da nismo zaboravljeni', pojašnjava Počanić. 'Ponašali smo se kao da smo poludjeli. Svako je trčao da ga pozdravi, da ga dodirne. Njegova posjeta bila je samo početak velikog programa solidarnosti.' Od Međunarodnog olimpijskog komiteta počela je stizati hrana i paketi za iznemogle i terorizirane stanovnike grada.

A Katarina Witt? 'I ona je 2004. došla u Sarajevo da presječe crvenu vrpcu, kojom je otvoren obnovljeni Olimpijski muzej. Bila je fantastična, nikom nije odbila autogram i za svakog je imala lijepu riječ', konstatuje Počanić , prenosi između ostalog u opširnoj reportaži, posvećenoj Sarajevu i Olimpijadi, list Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Mehmed Smajić