Zašto se mnogi stanovnici Krima bore na strani Ukrajine?

Prije deset godina, Ruska Federacija je okupirala i anektirala ukrajinski poluotok Krim, prisiljavajući hiljade njegovih stanovnika da napuste svoje domove. Neki od njih, poput Ise Akajeva i Irine Holosne, pridružili su se ukrajinskim snagama i od 2014. godine se bore protiv ruskog agresora.

Povratak na Krim poslije 40 godina

Isa Akajev je 57-godišnjak krimsko-tatarskog porijekla. Njegovo pravo ime je Nariman Biljalov, ali je u Ukrajini poznat pod pseudonimom. Od 2014. godine on je na čelu dobrovoljačkog bataljona "Krim" pri Ukrajinskim oružanim snagama, koji je osnovao zajedno s drugim ostalim stanovnicima poluotoka. Danas je to specijalna jedinica u sklopu ukrajinske vojne obavještajne službe.

Akajev povlači paralele između sadašnje ruske okupacije Krima i vremena, kada su sovjetske vlasti na kraju Drugog svjetskog rata  krimske Tatare masovno deportirale u centralnu Aziju.

I njegovi preci, kao i roditelji koji su tada bili djeca, 1944. su protjerani s Krima u Uzbekistan. Sljedećih 40 godina njegova porodica je živjela u tuđini. Isa Akajev i njegove sestre rođeni su u sovjetskoj republici Uzbekistan. Roditelji su im govorili da je njihova domovina Krim i da će se jednog dana tamo vratiti. To je postalo moguće tek 1990. godine, tijekom urušavanja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

To je bio povijesnii momenat, kaže Akajev. Tada mu je postalo jasno da bi poluotoku trebalo osigurati podršku nezavisne Ukrajine i s njom izgraditi svoju budućnost. "Mi ne možemo biti s Rusijom. Rusi su nam sve uzeli", naglašava on i pojašnjava da su Rusi uništili i groblja i džamije krimskih Tatara.

Novi gubitak domovine

Kada su u zimu 2014. godine prvi ruski vojnici bez oznaka na uniformama počeli preuzimati kontrolu nad upravnim zgradama i vojnim objektima na Krimu, ljudi još nisu shvatili da će to dovesti do okupacije poluostrva, priča Akajev.

Po njegovim riječima, na Krimu su nakon pobjede proeuropskog protestnog pokreta protiv tadašnje proruske vlade u Kijevu bili uvjereni da će doći do otpora i da se neće dopustiti namjera proruskih snaga. On se sjeća velikih demonstracija 26. februara (veljače) 2014. u Simferopolju protiv ruske prisutnosti na Krimu. Organizirao ih je Medžllis, centralno izvršno tijelo Narodne skupštine krimskih Tatara. Među sudionicima je bio i Isa Akajev.

Istovremeno se tamo održavao i proruski skup i došlo je do sukoba. U njima su poginule dvije osobe, a više ih je povrijeđeno. Akajev je ubrzo napustio Krim i otputovao u Kijev, kako bi tamošnje aktiviste uvjerio da pruže podršku ljudima koji su ostali na poluotoku.

Tek kasnije mu je postalo jasno da za njega nema povratka. Supruga ga je nazvala i molila da se ne vraća nazad, jer su ispred njihove kuće već čekale nepoznate osobe. Nekoliko dana kasnije su i supruga i djeca morali napustiti Krim.

Dugo pripremana aneksija

Irina Holosna spada u red proukrajinskih stanovnika Krima koji su 2014. godine ostali na poluotoku i pružili otpor okupatorima. Ona je od 1990. živjela u Sevastopolju i kaže da su se i prije aneksije mogli čuti ruski propagandni narativi o povijesti Krima.

Tokom vladavine proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča, na Krimu su od 2010. do 2014. godine ljudima otvoreno nuđene ruske putovnice. Zauzvrat su im obećavane nove šanse u Rusiji, prije svega zapošljavanje, kaže Holosna.

Stanovnici Krima to, međutim, nisu doživljavali kao prijetnju, priznaje ona: "Niko nije imao ništa protiv i to se smatralo normalnim. No, ruske putovnice na kraju nije dobio veliki broj ljudi. Rusi su na taj način već pripremali aneksiju i samo su željeli testirati stanovništvo."

Kada su 2014. godine ruski vojnici bez oznaka došli na poluotok, Holosna kaže da je zajedno sa ženama ukrajinskih vojnika išla noću do kasarni, kako bi tamo čuvala stražu. Na taj način su, kaže, željeli spriječiti da Rusi preuzmu kontrolu nad tim objektima ukrajinske vojske, kao i skladištima municije i oružja.

Želja za oslobađanjem Krima i povratkom

Uprkos proukrajinskom otporu, ruske snage su već u martu (ožujku 2014. uspostavile kontrolu nad Krimom. I poslije nelegalnog referenduma o pripajanju poluotoka Ruskoj Federaciji, Holosna je otvoreno nastavila podržavati Ukrajinu. Ona ističe da nijedan od njenih rođaka i prijatelja u Sevastopolju nije vjerovao u točnost navodnih rezultata glasanja.

"Mi to nismo prihvatili i vraćajući se kući trolejbusom glasno smo pjevali ukrajinsku himnu. Mislili smo da će se sve to ubrzo završiti", tužno se prisjeća Irina.

Tijekom narednih mjeseci situacija se nastavila pogoršavati. Učitelji su, priča Holosna, počeli maltretirati njenu djecu u školi, a i ona sama je više puta bila izložena prijetnjama na poslu, jer je na odjeći imala ukrajinske simbole.

U septembru (rujnu) 2014. Irina Holosna je sa sinom i kćerkom napustila Krim. Najprije su otišli u Lavov na zapadu Ukrajine. Tamo se pridružila ukrajinskoj vojsci, koja je već pružala otpor separatistima, koje je na istoku zemlje podržavala Rusija. Od tada je Holosna prošla mnoga ratišta duž fronta u regiji Donjecka, kao i poslije velike ruske invazije 2022. Sada se kao pripadnica jedinice za izviđanje iz zraka priprema za odlazak na borbeni zadatak na jug zemlje.

I Isa Akajev i Irina Holosna već deset godina ratuju u ukrajinskoj vojsci protiv ruske agresije. Njih dvoje žele doprinijeti oslobađanju poluotoka, kako bi se potom mogli vratiti tamo. Na Krimu su i dalje mnogi njihovi rođaci. Skoro cijela Akajevljeva porodica je ostala tamo. A Holosna na Krimu ima bratovljevu porodicu i baku. Ona je uvjerena da do oslobođenja može doći samo vojnom intervencijom. Međutim, kako kaže, sigurna je da se to neće dogoditi uskoro.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu