Zašto propada zajednička politika azila?

„Odjednom sam čuo zvuk zatvaranja policijskih lisica. Malo kasnije sam već bio u istražnom zatvoru“, odmahuje glavom Hidir Karul dok se prisjeća iskustva sa hamburškim vlastima zaduženima za strance. „Nikoga nisam smio nazvati: niti advokata niti moju učiteljicu. Narednog dana sam trebao putovati za Tursku. Jednostavno su me željeli prisilno vratiti“, priča Hidir Karul, kurdski Alevit. 1995. godine je, tada kao 16-godišnjak, pobjegao u Njemačku jer se bojao izbijanja građanskog rata. Međutim, vlasti navode da on u Njemačkoj boravi ilegalno.

Zašto je odveden sa lisicama na rukama? Hidir Karul do danas ne zna odgovor na to pitanje. Karul je po dolasku u Hamburg odmah podnio zahtjev za azil. Dobio je staratelje, smješten u stan u kojem je živjelo nekoliko osoba i počeo je pohađati školu. Tog dana kada je uhapšen, svjesno se javio u Ured za strance kako bi produžio dozvolu boravka. Umjesto pružetka je odveden u istražni zatvor. “Da li ja ovdje boravim ilegalno ako svi znaju gdje živim?”, pitanje je na koje mu službenik u Uredu za strance nije znao dati odgovor. Let za Tursku je propustio jer je u posljednjoj minuti kontaktirao advokata.

Bande također transportuju izbjeglice u Njemačku

To što je Hidir Karul došao u Njemačku je slučajnost. On je tražio nekoga ko se bavio ilegalnim transportom izbjeglica i ko bi ga odvezao u Münster. Umjesto Münstera je stigao u Hamburg u kojem je podnio zahtjev za azil. Putovanje ga je koštalo 3.000 eura.

Taj put je za mnoge izbjeglice koje ilegalnim putevima žele doći u Njemačku ili u neku drugu zemlju EU dosta teži. Na tom putu su često u rukama bandi koje na ilegalan način transportuju izbjeglice. Skupi poduhvat koji mnogi plate svojim životima. „Potrebno nam je više legalnih puteva preko ambasada u EU“, kaže politolog Petra Bendel iz univerziteta Erlangen-Nürnberg. U kriznim zemljama ili regionima za osobe kojima je potrebna zaštita ne postoje abasade ili konzulati u kojima bi mogli dobiti pomoć.

„Ti ljudi se moraju obratiti krijumčarima i ako imaju sreće, završe na na nekoj od vanjskih granica EU. A, odatle je budućnost neizvjesna. „Svaka zemlja tretira izbjeglice drugačije. Petra Bendel kaže da se u evropskoj izbjegličkoj strategiji ne vidi politička volja za harmonizacijom politike o azilu na nivou EU koja je do sada regulisana u svakoj zemlji pojedinačno.

Raspodjela umjesto zatvora

Bugarska, Mađarska, Grčka i Italija su često na meti kritika da useljenike smještaju u prostorije koje su van svakog ljudskog dostojanstva. Stručnjakinja za migracije, Petra Bendel, kaže da za rasterećenje tih država nedostaje pomoć EU. Ideja o evropskoj solidarnosti kod vlada zemalja članica EU se ne može prepoznati. „Njemačka također radije izdvaja novac za evropski fond za izbjeglice umjesto da spasi i pomogne ljudima koji su u nevolji“, kaže Bendel, inače članica mreže „Migracija u Evropi“.

Priča Hidira Karula se na kraju završila uspješno zahvaljujući ljudima koji su se založili za njegova prava. Međutim, mnogima po dolasku u nepoznatu zemlju takva pomoć nedostaje. „Niti govore jezik, niti poznaju zakon te zemlje, niti znaju za odgovarajuću organizaciju kojoj bi se u nevolji mogli obratiti“, kaže Dagmar Dahmen, šefica Ureda za strance u Kölnu. „Oni ovdje dolaze raditi, a ne da zavise od državne pomoći. Međutim, posao im se uskraćuje sve dok imaju status izbjeglice”, kaže Dahmne.

Više angažmana kroz civilno društvo

Petra Bendel ipak pravi razliku između ekonomskih migranata i onih koji traže azil: “Kada preko Sredozemlja dolaze u EU, sjede u istom brodu. Međutim, oni imaju različite razloge za bijeg“. Mnoge, prije svega mlade osobe, koje dođu u EU žele samo jedno, a to je posao. Posao je najbolja mogućnost da se izbjeglice integrišu u društvo. „Ako ljudima ne date da rade onda ih uništavate. Cijeli dan negdje u nekom selu sjede u izbjegličkim centrima, kulturno izmiješani, na uskom prostoru, i uz to ne smiju napolje“, kaže Bendel.

Evropska komisija već godinama radi na nacrtu zakona o raspodjeli tražilaca azila i izbjeglica u Evropi. Prema tom zakonu bi potencijalna stručna radna snaga među članicama EU bila raspodijeljena po potrebi i kvalifikaciji. Međutim, politika rada je stvar svake zemlje pojedinačno, tako da se zemlje članice same blokiraju međusobnu saradnju. Ipak, kvalifikacije u malom broju branši su priznate u cijeloj Evropi, što je u očima Bendelove prvi korak.

Hidir Karul već 20 godina živi u Njemačkoj. U Njemačkoj je pohađao školu, studirao i pronašao posao. Međutim, njegova priča nije završena ni nakon 20 godina. Naime, od 2001. godine on želi njemačko državljanstvo. Prema navodima Saveznog ureda za zaštitu ustava Karulu kao političkom izbjeglici to nije moguće. On još uvijek radi na dobijanju njemačkog pasoša. „Šta radim sada nakon 20. godina boravka u Njemačkoj? Ovdje sam se socijalizovao“, pita se Hidir Karul. On kaže da ima osjećaj da ga Njemačka želi izolovati. „Razišljam da se iselim – da se iselim iz Evrpe“, kaže Karul.

Autori: Sabrina Pabst / Mehmed Smajić

Odgovorni urednik: S. Matić