Zašto populisti nisu dobri političari?

Na primjeru Velike Britanije se pokazalo: populisti su kao nevaspitana djeca koja uzimaju što je više moguće igračaka, po kojima udaraju dok ih ne unište a onda razrogačenih očiju gledaju prema majci ili se samo prebace na drugo igralište. Najdžel Faraž i Boris Džonson su bili upravo jedna takva klika.

A u Njemačkoj? Aktuelni spor oko vođstva između Frauke Petri i Jorga Mojtena očigledno pokazuje nove fasete u AFD-u: populisti su u najvećem broju slučajeva egomani. Oni su rijetko za timski rad. Njemački egomanski populisti žele da su uvijek u pravu, da su najbolji i da imaju zadnju riječ.

No, moguće je boriti se žestoko i opet ostati fer. Ovo bi političari u najmanju ruku morali sebi napisati na čelu.

Politika je sposobnost za kompromis

Hoće li zaista takve osobe uskoro raspravljati o budućnosti naših socijalnih sistema ili čak o suživotu u Evropi? Bez ikakve sposobnosti za kompromisom? Bez želje da preuzmu odgovornost? Bez razmišljanja kakve bi dugoročne posljedice njihove odluke mogle da imaju?

Angela Merkel je takođe napravila nedavno sličnu grešku, kada je u septembru 2015. "otvorila" granice za izbjeglice sa Balkanske rute bez da se o tome dogovorila sa državama EU na istoku kontinenta. Rezultat je bio diplomatsko ledeno doba. Ali, Merkel uči iz grešaka. Ona je odmah nakon Brexita zatražila razgovor s Varšavom i pobrala osmijehe kojih mjesecima nije bilo iz glavnog grada Poljske.

Kakvi su nam dakle političari potrebni u budućnosti? Pragmatičari moći i kompromisa su najčešće pametni, ali oni više ne dopiru do onih koji žele da budu emotivno osvojeni. Ti se onda okreću populistima i radikalima, što kriza EU i uspon mnogih takvih partija pokazuje više nego jasno.

Da li je jak šef zaista plus?

Kakve vodeće figure koriste radikali i populisti? Naravno da je to jedan jak šef koji zna kako da se snađe u određenoj situaciji. Bez obzira koliko to djelovalo kao da nije u skladu s vremenom. No, nije dobro kada ih ima previše. Jer, mnogi od njih su se zapravo sveli na mjeru egomana koji se u najgorem slučaju upletu u internu borbu za vlast kao što je to upravo slučaj u njemačkom AfD-u.

Da li onda kao idealan tip ostaje miks: onaj koji redovno škilji na istraživanja javnog mnjenja, koji svoje političko djelovanje usmjerava tako da je u najboljem slučaju populističko. Takođe takvo političko djelovanje predstavlja kao da je bez alternative a sebe prodaje kao jaku vodeću figuru. I još: u svojoj partiji je nesporan, samim tim bez alternative jer je za sada nezamjenljiv. Onda bi se moglo reći da je Njemačka vrlo dobro rukovođena svojom kancelarkom.