Zašto ne prihvaćamo postojanje klimatskih promjena?

Kada je riječ o klimatskim promjenama riječ "negiranje" (engleski "denial") odmah uzburka duhove. Tako je američka autorica Kari Norgaard dobila masu prijetećih mailova od skeptika kada je riječ o promjeni klime nakon što je objavila knjigu "Living in Denial: Climate Change, Emotions, and Everyday Life" (Život u negiranju: klimatske promjene, emocije i svakodnevni život).

Pri tome se kod ove psihologinje sa Univerziteta u Oregonu ne radi o malom broju onih koji negiraju da se klimatske promjene događaju pod utjecajem čovjeka. Ono što Norgaard mnogo više interesira su razlozi zbog kojih velika većina stanovništva u industrijskim zemljama, koji ne dovode u pitanje naučna sazanja o klimatskim promjenama, unatoč tome ne čine ništa u svom svakodnevnom životu kako bi dali doprinos borbi protiv promjene klime.

"Kako je to moguće? Mi znamo mnogo toga o hitnosti problema klimatskih promjena. Ali ako pogledate oko sebe, onda dobijete dojam ili da niko o tome ništa ne zna ili da to ne interesira nikoga", kaže Norgaard u intervju za Deutsche Welle.

Promjene vidljive, reakcije izostaju

Ova američka naučnica je provela deset mjeseci u jednoj općini na sjeveru Norveške. Dakle u zemlji u kojoj se štampa mnogo čita, u kojoj su ljudi politički aktivni i u kojoj se ne sumnja da postoje klimatske promjene.

Ona je tamo doživjela jednu vrlo toplu zimu, u kojoj je prvi snijeg pao dva mjeseca kasnije nego što je to bilo uobičajeno, što je dovelo do konsekvenci u poljoprivredi i turizmu. Unatoč tome za nju je tema klimatskih promjena u socijalnom i političkom životu ostala "neprimjetna". I unatoč tome što su mediji izvještavali o vezi između tople zime i globalnog zagrijavanja, reakcija nije bilo.

Norgaard to opisuje kao "socijalno organizirano negiranje": Iako su ljudi informirani o rezultatima istraživanja o klimi oni ta saznanja ne dovode u vezu sa svojim političkim, socijalnim i privatnim životom. Ovo je, kako ona kaže, tipičan odnos u dobrostojećim industrijskim zemljama kada je riječ o zagrijavanju zemlje. Ona kaže da i u njenoj zemlji, SAD-u, neki regioni već trpe zbog klimatskih promjena što ima loše posljedice za ekonomiju. No niko ne želi prihvatiti da je to u vezi sa njihovim vlastitim životnim stilom i ne zahtijeva neprijatne promjene ponašanje, kaže Norgaard.

"Ljudi prvo imaju strah za svijet i za svoju budućnost. Drugo, imaju osjećaj krivice jer znaju da je naš dobar kvalitet života, baziran na korištenju fosilnih goriva, direktno povezan sa problemom. Tu još dolazi osjećaj bespomoćnosti jer se taj problem čini ogromnim, a političari ne reagiraju."

Jaki mehanizmi odbrane

Ljudi više voljeti živjeti kao da nemaju zabrinjavajuće informacije o klimatskim promjenama, smatra ova psihologinja. Ona poredi ovo ponašanje sa psihološkim saznjanjima o razlozima zbog kojih su brojni ljudi ignorirali holokaust ili pak upotrebu atomske bombe u Drugom svjetskom ratu. "Time se pokušava zaštititi samog sebe, pri čemu se izbjegavaju neprijatne činjenice i neophodnost da se nešto poduzme", kaže ona.

Per Espen Stoknes je psiholog u "Centru za klimatsku strategiju" na Norveškom institutu za biznis (NBI). U komunikaciji naučnika iz oblasti klime su zanemareni psihološki mehanizmi odbrane, kaže on u razgovoru za DW: "Dugo se polazilo od toga da će biti dovoljne same činjenice. No postoje psihološke barijere, koje sprječavaju, da se zaista prihvati ono što nam nauka pokazuje. To se do sada potcjenjivalo."

On kaže da se na klimatske promjene gleda kao na nešto što je jako udaljeno. S jedne strane su predviđanja Svjetskog vijeća za zaštitu klime koja se odnose na 2100. godinu vremenski jako daleko, s druge strane led koji se otapa na Arktiku ili porast nivoa mora kod Bangladeša ili na Maledivima se opet čini kao nešto što je geografski daleko.

Što više znamo o klimatskim promjenama, to se čini da je manja zabrinutost o njihovom djelovanju, kaže Stoknes. On navodi rezultate isipitivanja javnog mnijenja u Norveškoj: "Danas samo četiri od pet ispitanika vidi problem u klimatskim promjenama".

I dok se 97 posto naučnika iz oblasti klime slažu kada je riječ o postojanju klimatskih promjena, javnost ima dojam da je riječ o procentu od samo 55 posto. Stoknes kaže da je komunikacija o klimatskim promjenama "najveći komunikacijski propust svih vremena". Zbog toga smatra da bi naučnici trebali držati manje predavanja, a više stupiti u dijalog.

I mediji igraju određenu ulogu u tom smislu: "Znamo da se oko 85 posto svih medijskih izvještavanja o temi klime odnosi na izvještaje o katastrofama. Također znamo da to vodi tome da ljudi izbjegavaju tu temu." Shodno tome i izvještavanje o klimatskim promjenama se širom zemaljske kugle smanjuje, kaže Elisabetz Eide, sa Univerziteta u Bergenu, koja se bavi istraživanjima medija i klimatskih promjena. Ona kaže da u društvu i u medijima postoji "umor od klimatskih promjena".

Kako dovesti do toga da ljudi promijene svoje ponašanje?

Ukoliko naučnici imaju pravo kada je riječ o tome da je nedostatak angažmana u zaštiti klime motiviran u prvom redu psihološkim faktorima, onda problem treba i psihološko rješenje. "Moramo se udaljiti od negativnosti i katastrofa i praktična rješenja učiniti atraktivnijim", kaže Stoknes.

I Norgaard se zalaže za pozitivne primjere. Vrste ponašanja, za koje se zalažu ekolozi, moraju postati normalni u društvu, smatra Stoknes. On kao primjer navodi online kampanju u kojoj su ljudi naveli podatke o svojoj uštedi energije s kojima su njihovi susjedi mogli napraviti poređenje. Tako bi primjerice štampanje na obje stranice prilikom fotokopiranja ili upotreba uređaja koji štede energiju trebali postati jedna od osnovnih opcija.

Ukoliko bi se uspjelo u tome da ljudi ne budu preplavljeni i paralizirani katastrofalnim scenarijima i kada bi im se "green economy" mogla predstaviti kao atraktivna opcija za budućnost, onda ne bi više ne bi bilo ni negiranja svega, uvjereni su neki stručnjaci.

Autori: Irene Quaile / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić