Zašto ljudi odlaze iz Srbije?

Svakako da su ekonomski motivi dominantni kada je riječ o emigraciji u zapadne zemlje, ali u slučaju Srbije postoji čitav niz dodatnih motiva koji zbunjuju – kako širu javnost, tako i političare. „Vi sa jedne strane imate odlazak visoko obrazovanih kadrova, koji u odlasku vide priliku da profesionalno napreduju, ali i da finansijski obezbijede svoje porodice", kaže za DW Vladimir Petronijević, direktor Grupe 484. „A sa druge strane imate nisko obrazovane kadrove koji u sistemu azila – koji inače neće dobiti – na primjer u Njemačkoj, vide priliku da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju. Njemačka je u oba slučaja u samom vrhu atraktivnosti za emigraciju iz Srbije".

Ali, iako su ekonomski motivi primarni, oni nisu jedini, naglašava Petronijević. „Ljudi su nezadovoljni kvalitetom života u Srbiji u nekom dubljem, suštinskom smislu. Prije svega su nezadovoljni jednim sistemom vrijednosti koji se ne mijenja na ovim prostorima, a nametnut je još devedesetih godina, kada su mnoge stvari koje bi trebalo da budu na dnu – isplivale na površinu. Jednostavno, ljudi traže jedan uređen sistem u kome se život odvija na jedan normalan način".

Partokratija – jedan od uzroka emigracija

Ako bismo dodatno pokušali da prevedemo tu vrstu nezadovoljstva na svakodnevni jezik, moglo bi se reći da je ljudima preko glave jurnjava za vezom i poznanstvima povodom svakog životnog problema – od upisa djeteta u vrtić do posjeta ljekaru. Na sve to se naslanja naopak sistem vrijednosti u onome što je u Srbiji ostalo od kulture, a na kraju čitavog tog lanca se nalazi napredovanje po političkoj liniji, ili prosto jedan partokratski sistem u kome je životni i profesionalni uspjeh isključivo u vezi sa partijskom pripadnošću.

Na taj momenat pažnju za DW skreće i ekonomista Milan Kovačević, koji kaže da je u Srbiji politika ispred profesije, i da je mnogima to motiv za odlazak iz zemlje: „Takva situacija je prije svega u javnom sektoru, iako toga ima i u privatnom sektoru koji je nastao iz procesa privatizacije. Vi imate vlast koja se samo brine da kontroliše medije, a onda u takvoj situaciji nemate ni pritisak od naroda da se to promijeni. A onda u nekim sektorima poput medicine, iz kojeg je recimo veliki broj odlazaka u Njemačku, imate kadrovska postavljenja koja izazivaju revolt kod zaposlenih, jer nije riječ o stručnjacima koji su u vrhu svoje profesije. Sve se to može ubrojati u razloge za odlazak."

Moć i nemoć države

Bogatije i razvijenije zemlje na ovaj način dobijaju visoko obrazovanu radnu snagu ili jednostavno potrebne kadrove, ali taj proces s druge strane svakako ostavlja demografske i socijalne posljedice u Srbiji. Napori države Srbije da utiče na taj proces i da eventualno smanji broj odlazaka, nisu baš veliki. A nisu velike ni srpske mogućnosti, jer govorimo o zemlji u kojoj je prosiječna plata oko 400 evra. Migracije su prosto neminovan proces, a takođe nije moguće jednostavno zabraniti nekome da ode tamo gdje postoji potreba za njegovim znanjem i sposobnostima.

Milan Kovačević ističe da je država „recimo donekle shvatila značaj IT-sektora i da sada pokušava da tom sektoru nekako obezbijedi da posluje u Srbiji". Međutim, kaže Kovačević, „tu postoji opasnost i od prevelikog miješanja države. Država koliko može da pomogne toliko može i da odmogne. Tu prije svega mislim na poreski sistem države, koji prevelikim opterećenjima veoma negativno može da utiče na razvoj biznisa u Srbiji. A ovdje još ne postoji svijest da šta god država radi ona to uzima iz džepova građana i privrede."

Srbija – dio globalnog kretanja migracija                    

Emigriranje iz Srbije se u svakom slučaju može podijeliti na dvije grupe, legalnu i ilegalnu. Vladimir Petronijević smatra da se ilegalna migracija može smanjiti samo u saradnji sa državama u koje odlaze državljani Srbije, ali i procesom liberalizacije legalne migracije. Najveći problem u tom smislu Petronijević vidi u činjenici da je „migracija u Srbiji u najvećem broju slučajeva karta u jednom pravcu. Ne postoji ono što zovemo cirkularnom migracijom. Nije, dakle, problem što ljudi odlaze, mobilnost je na kraju krajeva osnova Evropske unije, već to što se ne vraćaju i nemaju kontakte sa zemljom porijekla kada jednom odu. Oni neka znanja mogu steći samo na Zapadu, ali je pravo pitanje zašto mi ta znanja ne koristimo u Srbiji".

Na sličan način taj problem vidi i Milan Kovačević, koji kaže „da na primjeru Bugarske i Rumunije vidimo da članstvo u EU nije garancija da ćete vi spriječiti odlazak ljudi iz zemlje", i dodaje da je u tom smislu „loše to što se u Srbiji situacija sporo popravlja i niko se ne vraća. A tu bismo imali dvostruku dobit, neko bi se najprije usavršio u Njemačkoj, recimo, i donio to znanje nazad".

Vladimir Petronijević zaključuje da bi Srbija na neki način mogla nešto da nauči od razvijenijih zemalja, koje pitanje emigracije rješavaju pojačanom imigracijom. „Problem medicinskih radnika u Njemačkoj je nastao jer su njihovi ljekari krenuli da odlaze u sredine gdje su mogli još bolje da zarađuju i da se usavršavaju, kaže Petronijević. „Sada bi trebalo vidjeti da li možda postoje neke zemlje u Istočnoj Evropi, ili na Istoku generalno, iz kojih bi Srbija mogla da privuče kadrove koji joj nedostaju? Mi moramo biti dio tog globalnog kretanja migracija i moramo postaviti sistem koji je u stanju nešto da ponudi", ocjenjuje direktor Grupe 484.