Zašto Afrikanci napuštaju domovinu?
14. oktobar 2013Chantalu je oko 30 godina. Prije pet godina je pobjegla iz Demokratske Republike Kongo. U Kinšasi je za nju postalo preopasno jer je bila pristalica bivšeg predsjednika Mobutua. Zbog toga se i danas na ulici u Kongu može izgubiti život, kao što je bio slušaj sa njenim rođakom.
„U Kongu se ne može jednostavno živjeti. Strah nas je. Zato bježimo u Evropu. Ne idemo rado od kuće. U Kongu, posebno na istoku je rat, mada to niko ne uzima za ozbiljno. Situacija je katastrofalna. Mnogi stanovnici nemaju novca da kupe običnu tabletu Aspirina. Ovdje u Maroku je Kongo daleko. Međutim, zašto ljudima na licu mjesta, naprimjer u Kinšasi, niko ne pomaže?”, pita se Chantal.
Chantalov put do Maroka preko Centralnoafričke Republike, Čada i Nigera je trajao godinu dana. U Nadoru, u blizini španske enklave Melilla, je napadnuta. Prvi pokušaj bijega u gumenom čamcu je preživjela: „U čamcu nas je bilo šestero. Čamac koji smo dobili od jednog Marokanca je bio nestabilan i imao je rupe – potonuo je nakon 20 minuta. Ne znam plivati, ali je dragi Bog želio da ostanem živa. Nisam imala prsluk za spašavanje”.
Biti neko i nešto
Chantal je u Kinšasi bila sekretarica. Završila je školu, ali je diplomu izgubila prilikom bijega preko Sredozemlja. Sada radi kao čistačica kod jedne marokanske porodice. Zvanično ne smije raditi. Živi od 45 eura koliko zaradi sedmično. Sobu dijeli sa još dvije prijateljice. Novac ne može uštedjeti. Neprijatno joj je što porodici u Kongu ne može slati novac. Međutim ona kaže da će u uz malo sreće i ako pronađe dobar brod, otići iz Maroka.
„Moj san je Evropa. Želim raditi, zaraditi novac i moju porodicu učiniti ponosnom. Uz božiju pomoć ću pronaći dobrog muškarca, udati se jer jedna žena ne treba biti sama. Nakon toga ću ostati u Evropi”, kaže Chantal.
“Svi bi makar mali dio od kolača zvanog blagostanje”, kaže senegalska književnica Fatou Diome. Upravo o tome se radi u njenom romanu “U utrobi Okeana”: otići da bi se vratio, nešto imao i neko bio. „Porodica nije ponosna što je njen sin napustio zemlju. Porodica je ponosna ako njen sin ili kćerka u Evropi zarađuju novac. Oni taj novac mogu slati kući i roditeljima omogućiti dobar život. Sin koji pomaže porodicu u Africi je cijenjen. Isto važi i za kćerke. Porodica je ponosna ako njihovi sinovi ili kćeri imaju dobre poslove. Neuspjeh ne dolazi u obzir”, kaže Diome.
Bez obzira što umalo nije izgubila život, Chantal želi ponovo brodom preko Sredozemlja: "Ako Bog da, ove godine ću biti u Evropi“. Bez rizika nema dobiti.
Autori: Alexander Göbel / Mehmed Smajić
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić