Kosovo: Zarobljeni u sopstvenoj zemlji

Pješačka zona Prištine – to je jedan kilometar šetališta načičkan kafićima i prodavnicama. Kafići su uvijek puni, prodavnice uglavnom prazne. Šoping je ionako sporedna stvar – korzo ovdje služi da se popodne kupi sladoled, uveče malo popije i bez osvrtanja prođe pored trgovaca koji nude jagode iz svoje bašte, plastične naočare za sunce iz Kine, cjelofanske balone za djecu ili polovne knjige. Ova pješačka zona je epicentar Prištine, čitavo Kosovo u orahovoj ljusci. Ovdje je sve što Kosovo želi da bude: prava zemlja sa mondenskim glavnim gradom i evropskim stilom života. Ova pješačka zona međutim otkriva i šta Kosovo zaista jeste.

Odlazak i povratak

To je najmlađa država Evrope i to ne samo zato što je proglasila nezavisnost prije sedam godina – Kosovo ima i najmlađe stanovništvo. Dvije trećine građana su mlađi od 30 godina i tu činjenicu političari ponavljaju kao mantru, kao da je mladost ključna kvalifikacija koja treba da obezbijedi blistavu budućnost.

Na korzu je i 34-godišnji Dirton. „Radim u obezbjeđenju na carini, od 8 ujutro do 4 popodne. Zarađujem 140 evra mjesečno.“ To nije tako loše jer prema procjenama Svjetske banke čak 70 odsto mladih na Kosovu nema posao. No od Dirtonove plate treba odbiti 90 evra koliko plaća kiriju. Od preostalih 50 evra ne može da živi, bez obzira što pivo u kafiću košta evro, a obrok se može naći za tri evra. Pri tome ovaj mladić ne traži mnogo: porodicu, perspektivu, da zaista – živi.

Roditelji, braća i sestre su u Njemačkoj. „Oni znaju da ne mogu od ovoga da preživim.“ Nekada preko Vestern uniona pošalju novac. Porodica je dobila azil u blizini Pasaua krajem devedesetih, dok je na Kosovu bijesneo rat. I Dirton je bio tamo pet godina, još govori nešto njemačkog. Ali kada je napunio 21 godinu nije imao posao niti upisao studije i izbačen je iz Njemačke – jedini u porodici. Pokušavao je da se vrati. „To košta od dvije do tri hiljade evra. Ilegalno je. I to nije rješenje.“

Na ideju je samo ove godine došlo više desetina hiljada Kosovara: autobusom kroz Srbiju i peške, ilegalno, u Mađarsku pa onda dalje. Dirton je jednom završio u srpskom zatvoru. Drugi put je krenuo automobilom. „Platio sam taksi jer sam htio da idem na sigurno. Onda i voz – do Francuske.“ Skrasio se radeći na gradilištima u Belgiji bez papira i azila. „Dva puta sam podnosio zahtjev. Rekli su da ne ide, da je na Kosovu sada mir.“

Onda je Dirton pokušao da ode do Njemačke i vidi brata. Na železničkoj stanici u Ahenu ušla je policija. Zatvor. Ponovo protjerivanje na Kosovo. I eto ga sada, na prištinskom korzu, dio plate daje na pića, nada se da će upoznati neku djevojku. Ali, kaže, one se obično zanimaju za tipove sa više novca.

Suny Hill

Većina onih koji ne dobiju azil na zapadu Evrope jednostavno se vrati svojim kućama. „U manjem broju slučajeva su ljudi sve prodali i kada se vrate nemaju baš ništa“, kaže ministar unutrašnjih poslova Skender Hiseni. „U tim slučajevima država priskače u pomoć. Nažalost nismo u mogućnosti da izdvojimo mnogo novca za povratnike. Kosovo je politički sigurna zemlja. Ali ekonomija… to ne ide baš najbolje. Zato ovi ljudi i odlaze.“

Baš političari poput Hisenija rado i često govore o mladoj generaciji Kosovara, kao da je to neka porodična srebrnina zemlje koja se može unovčiti. Kao da političari nikako ne razumiju zašto mladi napuštaju zemlju umjesto da grade napredno Kosovo. Pri tome su znaci beznađa svuda: nezaposlenost, korupcija, diskriminacija manjina, pranje novca, trgovina narkoticima.

Tek kada i ako se izbori sa tim problemima, Kosovo može računati sa trgovinskim i viznim olakšicama iz Evropske unije. I konačno sa perspektivom članstva. Čak 95 odsto građana želi pristupanje EU – takva podrška ne postoji nigdje drugdje. Posebno se mlada generacija nada evropskoj perspektivi. Zašto? Zato što druge perspektive nema ni od korova.

„Teško je“, kaže 24-godišnja Štrojera, koja je nedavno svršila studije ekonomije. „Možda ću probati da se zaposlim u nekoj međunarodnoj organizaciji. Ne znam, valjda će me neka uzeti. Možda i osnujem svoju organizaciju.“

UN, EU i NATO spadaju u najveće poslodavce na Kosovu. Njihovi saradnici iz cijelog svijeta žive u Prištini kao pod staklenim zvonom u kućama koje liče na one iz bogatih američkih predgrađa, u četvrtima kao što je prištinski Sunny Hill. Tamo se čak nađu i prodavnice sa bio-namirnicama. Pitanje je samo gdje će svi ti mladi i obrazovani ljudi poput Štrojere raditi kada međunarodne organizacije jednog dana dignu sidro?

Grijesi Evrope

Ugled EU ponešto je opao od kada je Vehbi Katazi otkrio korupciju baš među onima koji bi trebalo da se bore protiv korupcije – u redovima Euleksa. „Povjerenje u Euleks je nestalo jer nisu ispunili misiju zbog koje su došli“, kaže Katazi, novinar lista Koha ditore. „Organizovanog kriminala nije ništa manje. A od ovog skandala niko ne vjeruje Euleksu.“

Prema istraživanjima ovog novinara, evropska misija za uspostavljanje pravne države vrvi od korumpiranih sudija i tužilaca koji obustavljaju procese u zamjenu za novac. U jednom slučaju je jedan italijanski sudija navodno uzeo čitavih 300.000 evra. Istraga traje, a Katazi je čak nedavno dobio nagradu EU za istraživačko novinarstvo. Kao da u Briselu hoće da se iskupe za svoje grijehe. „Ništa se do sada nije desilo niti će se išta desiti. Zataškaće slučajeve“, ubijeđen je novinar.

Prema indeksu korupcije Transparensi internešnala, Kosovo je na 110. mjestu iza Moldavije ili Džibutija. I to sve iako je razbijanje korupcije jedan od uslova za napredak ka EU. Jedan od razloga što nema boljitka su i vodeći ljudi najvećih partija koji su u funkcionerske fotelje uskočili direktno iz uniformi OVK.

Investitori iz Evrope bi rado došli, ali žale se na lošu poslovnu klimu i korumpirano pravosuđe. Predstavnici firmi i banaka nerado govore u mikrofon, ali kada se ne snima, kažu da zapravo nisu sigurni da na Kosovu mogu da opravdaju svoje investicije i ostvare profite. U mješavini rezignacije i beznađa, svi prstom upiru u nekog drugog. I mladi Kosovar Dirton i Štrojera traže promjene. Ali ko će ih pokrenuti?

Garsonjera

Nazad na korzo. Škodor uskoro završava smjenu u kafiću Half and Half. Onda se sprema za ljetovanje – sljedeće nedjelje ide u Tursku i to ne prvi put. Bez vize Kosovari mogu da putuju u tek nekoliko zemalja: Tursku, Albaniju, Srbiju, Makedoniju. Vizu za druge zemlje dobijaju veoma teško. Škodor poredi to sa životom u garsonjeri. Nada se da će političari u Prištini uspjeti da isposluju viznu liberalizaciju. Malo vjerovatno, sve dok pet država EU ne priznaje Kosovo.

U susjednom baru gleda se fudbal. Ove večeri Albanija pobjeđuje Francusku u prijateljskoj utakmici. Svi su srećni. Raduje se i Dirton, koji je ponovo došao na šetalište poslije smjene. I on sanja da će jednog dana moći u Njemačku bez vize kako bi posjetio porodicu. A šta ako od tog ne bude ništa uskoro? „Ne znam“, kaže. Kada sam isključila mikrofon, rekao je da će svakako ponovo probati da ilegalno dospije u EU. Bez obzira što je već dva puta završio u zatvoru. U poboljšanje ekonomske situacije na Kosovu ne vjeruje.

Kada se na velikim ekranima ne prikazuje fudbal nema mnogo zanimacije u pješačkoj zoni Prištine. To je štrafta za gluvarenje. Prošetati tuda, popiti kafu, vjerovati da živiš u svjetskoj metropoli – to drži mlade Kosovare iznad vode. Baš kao i san o Evropi. Izgleda da su to tek dvije iluzije.