Zapadni Balkan zagledan u Kataloniju

Portal radija Dojčlandfunk je prenio tekst novinara Srđana Govedarice o tome kako je „Zapadni Balkan zagledan u Kataloniju". Kako ko gleda na moguće paralele između događaja na svom terenu i u Kataloniji? „Bivši predsjednik i otac slovenačke nezavisnosti Milan Kučan vidi vrlo malo paralela između katalonskog pokreta za nezavisnost i istupanja svoje zemlje iz sastava Jugoslavije: Mi smo imali sva prava da odemo – dobrovoljno smo pristupili i dobrovoljno smo otišli".

„Slični tonovi se čuju i u Hrvatskoj, koja se 1991. proglasila nezavisnom. U hrvatsom Ministarstvu spoljnih poslova kažu da se tada radilo o raspadu države iz koje su nastale nove države. Hrvatska smatra da je (Katalonija) unutrašnja stvar Španije i nada se da će pitanje biti riješeno u skladu sa španskim Ustavom (…) Srbija je u potpunosti na liniji EU, mada predsjednik Aleksandar Vučić jeste ogorčen zbog ‚dvostrukog morala‘ EU", jer su za Kosovo važili drugi aršini".

„U Republici Srpskoj se pomno prati razvoj događaja u Kataloniji. Predsjednik Milorad Dodik već godinama prijeti referendumom o izlasku RS iz sastava BiH. Za razliku od Kosova, on pri tome nema podršku međunarodne zajednice. U tome i on vidi dvostruki moral: Jednom to može, drugi put ne može, treći put  opet može, a kada smo mi u pitanju, opet neće moći."

„I u drugim dijelovima bivše Jugoslavije i danas ima separatističkih pokreta, na primjer, u hrvatskoj Istri, u srpskom Sandžaku koji naseljavaju pretežno muslimani, ili u srpskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini. Tu ima simpatija za katalonski pokret za nezavisnost. U Vojvodini su se čak na dan referenduma vijorile katalonske zastave".

„Svi ti pokreti nisu više relevantni, jer tamo nema politički relevantnih aktera koji teže odvajanju od svojih država. Oni su vidjeli da tako nešto nema šansi na uspjeh. Samo ako bi Katalonija zaista postala nezavisna, to bi bilo ohrabrenje, ali takvo rješenje se trenutno ne nazire", citira autor teksta njemačkog stručnjaka za Jugoistoču Evropu Florijana Bibera, a prenosi DLF.

Švajcarski list Noje cirher cajtung piše o tome kako je „Sud u Skoplju osudio 33 Albanaca zbog terorizma na kazne zatvora između 12 godina i doživotne. Oni su proglašeni krivim za oružani sukob sa snagama bezbjednosti u maju 2015. Tada je u Kumanovu ubijeno 18 osoba, a 40 lica je ranjeno. Pozadina tih borbi koje su ličile na građanski rat nije rasvijetljena ni na ovom suđenju. Bilo je spekulacija da je vlada isprovocirala taj sukob da bi skrenula pažnju sa sopstvenih problema. Vlada je optužila Albance da su svojom „pobunom" htjeli da region u kojem žive pretežno Albanci pripoje susjednom Kosovu."

List Tagescajtung je objavio kratku priču o „Vozaču koji je htio da proda mirovni dokument" iz Dejtona. Priča počinje riječima: „U Bosni i Hercegovini više ništa ne može da iznenadi čovjeka (…) Ali ovakvoj tragikomediji nema ravne. Najvažniji dokument države je najprije bio sakrvien, potom je nestao da bi naposljetku bio nađen u kući vozača jednog političara. Kakva priča! (…) Original Dejtonskog sporazuma je tadašnji predsjednik Alija Izetbegović lično donio iz Dejtona u Sarajevo i pohranio ga u arhiv najvažnije vladine zgrade."

„Tadašnji parlamentarni funkcioner Miro Lazović kaže da nema pojma ni o čemu: Ne znam kako je taj dokument mogao da nestane. Parlament za vrijeme mog mandata do ljeta 1996. nijednom nije diskutovao o Sporazumu, pa ni ja ga nisam nikada vidio (…) Originalni dokument se pojavio tek u novembru 2017; policija je u utorak na Palama uhapsila čovjeka koji je držao dokument u svojoj kući, a prije toga je pokušao da ga proda za 50.000 eura. Identifikovan je kao Željko Kuntoš, raniji vozač predsjednika Skupštine RS Dragana Kalinića, piše Tagescajtung.

Dnevnik Berliner cajtung je objavio prikaz knjige engleskog novinara Nika Torpa: „Putovanje protiv struje". „To je knjiga o Dunavu autora koji odlično poznaje svijet Istočne Evrope, Južne Evrope i Balkana, ne samo zato što se još 80-ih godina preselio u Budimpeštu (…) iz knjige je jasno da se tu radi zapravo o životnom putovanju njenog autora. Torp u svom dijelu ne razrađuje samo najnoviju istoriju podunavskih zemalja i ne samo kulturni svijet naroda i manjina koje žive u Podunavlju. On se bavi i ekološkim problemima rijeke koja je prouzrokovale vještačke promjene toka i gradnja brana, kao posljedicama tih intervencija po živi svijet u rijeci; autor se u svojim razmatranjima vraća čak u neolitsko doba da bi podunavski svijet Jugoistočne Evrope, na osnovu arheoloških saznanja (…) predstavio kao kolevku evropske civilizacije i kulture."

„Za čitaoca se ovo putovanje svakako isplati: jer, on ima priliku da upozna Sulinu (u Dobrudži), rumunsko mjesto u delti Dunava u kojem su nekad živjeli pripadnici 23 naroda, a jezik svakodnevnog sporazumijevanja bio grčki, i gdje je rođena ideja ujedinjene Evrope. Ima priliku da upozna i Babadag, koji je i danas mjesto hodočašća za muslimane, a istovremeno i baza vojske SAD u Rumuniji; da pročita priču o siromašnom ribaru koji je upecao jesetru od 450 kilograma sa 82 kilograma kavijara u utrobi, da bi zahvaljujući njoj došao do novca, pa čak i do funkcije gradonačelnika. Tu je i priča o Bugarinu koji je bio politički zatvorenik u jednom od staljinističkih koncentracionih logora na dunavskom ostrvu Belene. A može se pročitati i mnogo o potresnim događajima u Vukovaru za vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji, ali i o turskoj okupaciji Beča i drugim događajima…"