Zapadni Balkan: Pred promjenom granica?!

„Gonjena mnogim krizama, unutrašnjim i spoljnim, Evropa je gurnula u zapećak šest država Zapadnog Balkana", piše Teo Zomer (Teo Sommer), bivši glavni urednik lista Cajt (Die Zeit) u kolumni koja je objavljena na portalu tog lista Cajt Onlajn (Zeit Online). Evropskim nedjelovanjem je, dodaje, „nastao vakuum u koji drugi prodiru politički i privredno: Rusija, Turska, Saudijska Arabija i druge zalivske države, a prije svih Kina. Kinezi investiraju u zaostalu infrastrukturu, Arapi grade džamije i škola Kurana, Turska podržava muslimane koji su ostali od Osmanskog carstva, Rusija daje političku zaštitu. Svi zajedno su na putu da balkanizuju Balkan spolja."

Zomer podseća da je EU mnogo investirala u region, ali da su balkanske zemlje na putu ka EU zatrpane papirologijom (pravna stečevina EU ima 80.000 stranica). „Srbija i Crna Gora sve više i više sumnjaju da će uspeti da uđu u EU 2025; tu je preveliki otpor Francuske – Makron: Produbljenje EU pre proširenja! Ni savezna kancelarka ne drži do tog termina. Doduše je EU u maju ponovo oglasila spremnost da ojača društvene promene u regionu, ali je najava ostala mlaka; nema ničeg konkretnijeg od odobravanja novih para za gradnju autoputeva i spuštanja naknada za roming."Dalje se u tekstu analizira mogućnost novog mijenjanja granica: „EU je rješenje srpsko-kosovskog konflikta proglasila preduslovom za prijem ovih zemalja u EU. Zapravo bi trebalo da budu srećni što se sada nešto mrda sa mrtve tačke između Beograda i Prištine. U petak će se pokazati kolike su šanse za rješenje kada se predsjednici Vučić i Tači sastanu u Briselu. Ako i ne dođe do razmjene teritorija, trebalo bi da je barem moguć modalitet autonomije za oblast na sjeveru Kosova koju naseljavaju Srbi kao i priznanje kosovske nezavisnosti od strane Beograda."

„Balkan je naše posljednje predvorje. Evropsko nejedinstvo, okretanje glave i tvrdičluk ugrožavaju njegovu stabilnost i čine ga poligonom za spoljne sile. Sve dok pod zajedničkim krovom EU ne oslabi konfliktni potencijal na Balkanu i dok se ne obezbijedi njegovo blagostanje i ne garantuje demokratska ustrojenost, EU bi morala u najmanju ruku da drži zaštitni kišobran iznad pristupnih kandidata kako bi izbjegla dalju balkanizaciju Balkana spolja", zaključuje Zomer za Cajt onlajn.

Otvaranje Pandorine kutije

Bečki Standard  piše da bi razmjena teritorija bila „otvaranje Pandorine kutije" koje bi jedva dočekali „proruski vođa bosanske Republike Srpske Milorad Dodik", „hrvatski nacionalisti u Hercegovini" koji „čežnjivo gledaju ka Zagrebu" te „albanski ekstremisti" u Makedoniji. „Kancelarka Merkel je nedavno i, nadajmo se, pravovremeno upozorila na ovu zapaljivu igru granicama na Balkanu. Najopasniji piroman sjedi u Vašingtonu. Nakon debakla u Koreji je Trampov savjetnik za bezbjednost – u žestokom kontrastu sa dugogodišnjom balkanskom politikom SAD – dao zeleno svjetlo za novi riskantni eksperiment, ovog puta na drugom buretu baruta."

Slično razmišlja Gerald Knaus, šef Evropske inicijative za stabilnost, koji je dao intervju za radio Dojčlandfunk (Deutschlandfunk). „Zvuči tako prosto: dva predsjednika se dogovore, razmijene teritorije, onda Srbija prizna Kosovo, Kosovo postaje država sa sigurnim granicama i svi su srećni. Ali zapravo je ovo jedna od početka do kraja opasna i cinična igra. Jer većina Srba koji žive na Kosovu jesu u oblastima koje se ne mogu obuhvatiti podjelom Kosova. (…) Nijedna strana ne igra sa otvorenim kartama, a za region je fatalni signal ideja da se problemi manjina rješavaju tako što manjine nestanu."

Konci se vuku iza kulisa

Tagescajtung (Tageszeitung) u članku pod naslovom "Zapadni Balkan pred promjenom granica" između ostalog piše: "Do sada je EU istrajavala na održavanju dosadašnjeg poslijeratnog poretka na Zapadnom Balkanu. Nakon ratova 90-tih nisu se dirale administrativne granice zemalja bivših republika nekadašnje Jugoslavije. Nade srpskih i hrvatskih nacionalističkih ekstremista u stvaranje Velike Srbije i velike Hrvatske nisu se ispunile. EU i SAD su inistirale na stabilizaciji multietničkih društava u Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Povlačenje granica duž etničkih linija dovešće samo do nestabilnosti i novih nemira, jasan je stav koji je istakla i kancelarka Angela Merkel. Politički analitičar Albinot Maluko tvrdi da se mjesecima iza kulisa vuku konci i da prosrpski lobi u Briselu čini sve da sprovede svoje pozicije. To je opasna igra koja bi mogla dovesti do konflikata  u Crnoj Gori, Makedoniji a posebno u BiH. Jedan od zagovarača promjene granica je i austrijski diplomata i  bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch. On je, kako su pokazala novinarska istraživanja, saradnik jedne advokatske kancelarije koju su otvorili Rusi a koju sponzoriše srpska vlada. Rusija podržava srpske ambicije na Balkanu. Promjene granica bi, u kontekstu Ukrajine, bile u ruskom interesu. I u SAD-u je, navodi analitičar Shkelzen Maliqi pod predsjednikom Trumpom došlo do izmjene pozicija. Amerikanci, koji su do sada bili striktno protiv prekrajanja granica sada su popustili. Nakon susreta Trump-Putin u Helsinkiju oni su se izjasnili za takav kurs."

BiH kao multietnički eksperiment?

Bečki list Wiener Zeitung Viner cajtung  (Wiener Zeitung) donosi autorski tekst profesora međunarodnog i evropskog prava Petera Hilpolda o planovima za razmjenu teritorija između Srbije i Kosova. „Protiv takve razmjene teritorija odmah su se čuli veoma kritični glasovi: u prvoj liniji se ističe da ovakav rasplet vodi problematičnim pomjeranjima granica i povlačenju granica duž etničkih linija što se uvijek pokušavalo spriječiti tokom razrješavanja jugoslovenskih konflikata. Ali ta primjedba nije baš ubjedljiva: raspad Jugoslavije je, naprotiv, bio veoma određen etnički-religioznim elementima i najviše za onu republiku u kojoj se multietnički eksperiment nastavlja u velikom stilu – naime Bosnu i Hercegovinu – opstanak uopšte nije siguran."

Onima koji smatraju da bi promjena granica napravila međunarodni presedan, Hilpold odgovara: „Kosovo je međunarodna zajednica oduvijek tretirala kao poseban slučaj, kao sui generis. Planirana razmjena teritorija pogodila bi relativno male oblasti. Ako stanovništvo kojeg se to tiče velikom većinom pristane, takvom bi se rešenju sa stanovišta međunarodnog prava malo šta moglo suprotstaviti. Problem bi postao kompleksniji ako bi kompromis obuhvatao razmenu stanovništva. Kako bi se osiguralo da se ne ponove zlehude epizode prošlosti, takva razmena bi morala biti na apsolutno dobrovoljnoj bazi i osigurana brojnim garancijama."

Treba imati u vidu, dodaje autor, da razmjena teritorija primarno ima unutrašnjepolitički značaj. „Zapravo odlučujuća tačka je priznanje Kosova od strane Srbije, a to se – kako bi se moglo zastupati na unutrašnjem planu – mora pravdati 'protivuslugama'. A na Kosovu to opet pretpostavlja odgovarajuće teritorijalne protivusluge od strane Srbije."

Profesor Hilpold zaključuje: „Kosovski problem se definitivno mora riješiti. Dalji nastavak statusa kvo sa državnošću u zoni sumraka i malodušnom politikom priznanja nezavisnosti suprotstavlja se daljim koracima za rješenja na Balkanu i više nikome od zainteresovanih strana ne donosi dobro."

priredili:  Nemanja Rujević/Jasmina Rose