Holokaust u Srbiji i Hrvatskoj

U junu 1942, jedna depeša iz Beograda stigla je u Glavni ured za bezbjednost Rajha (RSHA) u Berlinu. „Srbija je bez Jevreja", javio je ponosno pukovnik SS-a Emanuel Šefer, zapovjednik bezbjednosne policije u Srbiji, svom neposrednom pretpostavljenom – Hajnrihu Himleru. Tako je Srbija postala prva zemlja u Trećem rajhu koja je saopštila da je uspješno postigla cilj „konačnog rješenja jevrejskog pitanja" onako kako su ga proklamovali nacisti.

Pročitajte i: Obavezne posjete mladih muzejima Holokausta u Njemačkoj?

Neki od oko 12.500 Jevreja u Srbiji transportovani su u njemačke koncentracione logore kao što su Aušvic, Buhenvald ili Mauthauzen. No, većina ih je ubijena u koncentracionim logorima u Beogradu, među njima i roditelji srpskog pisca Ivana Ivanjija. „U logoru na Starom sajmištu, gdje je ubijeno oko 6.300 Jevreja, i moja majka je izgubila život, a u logoru Topovske šupe, gdje je ubijeno oko 3.300 ljudi, umro je moj otac." Sam Ivanji je kao mladić deportovan u Aušvic, pa u Buhenvald.

Nakon što su srpski Jevreji poubijani, u ukupno tri beogradska logora smješteni su drugi zatvorenici: Romi, komunisti, partizani, među njima i mnogo Srba. Samo u logoru na Sajmištu je za vrijeme rata držano i mučeno 40.000 ljudi, a više od 10.000 njih je izgubilo život.

Pročitajte i: "Mi smo posljednji koji smo preživjeli Aušvic"

Na žrtve se ne misli

I pored toga, više od 70 godina poslije rata, baš kao i u vrijeme Titove Jugoslavije, nema ničega što podsjeća na Holokaust u Srbiji i na zločine u koncentracionim logorima. Staro sajmište je, doduše, 1987. proglašeno za „kulturno dobro" i tamo je postavljen spomenik žrtvama, ali i jedno i drugo su odavno pali u zaborav, a ta lokacija je potpuno zapuštena i propala.

„Ono što se u Srbiji slavi, jeste borba protiv fašizma", kaže Ivanji. I dodaje da to jeste ispravno i dobro: „Ali na žrtve se ne misli. One nisu interesantne." Prošle godine je Ivanji dva puta boravio u Njemačkoj, dvaput u Vajmaru, kao i u Hamburgu, i tamo sa učenicima razgovarao o Holokaustu. „Iz Srbije", kaže „nije stigao nijedan poziv". No, za preživjele nije tako važno kako se društvo prisjeća Holokausta. „Mi znamo gdje smo bili i šta se dešavalo. Praunuci to mogu da raščiste za sebe, i da kažu da li im je to sjećanje potrebno", kaže Ivanji.

Beogradski koncentracioni logori su bili pod upravom njemačkih esesovaca, ali o traganju za Jevrejima, Romima i drugima i njihovom transportu u logore starala se kvislinška vlada tadašnjeg premijera Milana Nedića. Ona je sve do kraja rata tijesno sarađivala sa njemačkim okupatorima.

Pročitajte još i: Kritika Jakova Sedlara i njegove "Istine Jasenovca"

Uprkos tome, u Srbiji već godinama teče sudski proces sa ciljem da se Nedić i postupci njegove vlade opravdaju i rehabilituju. Mnogi u njemu vide pravog patriotu, a njegovu saradnju sa nacistima kao „rafiniranu politiku" u teškim vremenima. „To je nečuveno!" – ogorčeno kaže Ivanji. „Nedić je bio fašista i antisemita iz ubjeđenja i to još i prije rata", i to je dokumentovana istorijska istina. I pored toga, sada imamo pokušaje da se Nedić, baš kao i drugi saradnik okupatora, četnički vođa Draža Mihailović, predstave kao pozitivne istorijske ličnosti i da se tako revidira istorija.

Od 90-ih jak revizionizam

To se uklapa u populistički i nacionalistički diskurs koji već godinama dominira na području bivše Jugoslavije. Jer, ne samo u Srbiji, već i u Hrvatskoj od 90-ih godina postoji jak revizionizam. Kako je jačalo nastojanje da se stekne državna nezavisnost, tako su jačali i pokušaji da se opere tamna strana sopstvene nacionalne istorije. „Odjednom je počelo da se relativizuje ko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a ko na pogrešnoj strani", kaže Ivo Goldštajn, istoričar iz Zagreba. Najveći dio njegove porodice je ubijen ili u koncentracionom logoru Jasenovac ili u Aušvicu.

Jasenovac je bio najveći koncentracioni logor u Evropi koji nisu držali Nijemci. Hrvatske ustaše su uz njemačku podršku u aprilu 1941. osnovale takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Režim je odmah preuzeo Nirnberške zakone i počeo sa sistematskim progonima i ubijanjem Srba, Jevreja, Roma i pripadnika hrvatske opozicije. Jasenovac je postao centralni sabirni logor koji je služio i za uništavanje ljudi, poznat kao „balkanski Aušvic". Trenutno zna za imena više od 83.000 ubijenih.

Već je prvi predsjednik današnje Hrvatske, Franjo Tuđman, slijedeći svoju agendu „nacionalnog pomirenja", počeo da relativizuje ustaške zločine i da ih predstavlja kao dio hrvatskog nacionalnog pokreta. On sam je, međutim, nekad bio general Titove partizanske armije, i uvijek je tvrdio da nova hrvatska država ima antifašističke temelje.

Nacionalisti dobro sarađuju

„To se prije nekoliko godina promijenilo", kaže Goldštajn. Po njegovim riječima, novi talas revizionizma je još radikalniji, a istorijske uloge se obrću. „Danas se u dijelovima hrvatske javnosti ustaše prikazuju kao dobri, jer su Hrvati i katolici. A na partizane se diže povika da su bili Jugosloveni i komunisti, čime se automatski proglašavaju lošim."

Sa revizijom istorije se ide čak toliko daleko da vlada u Zagrebu finansijski podržava udruženje koje koncentracioni logor Jasenovac predstavlja prije svega kao radni logor u kojem su zatvorenici umirali samo u izuzetnim situacijama.

Pri tome upada u oči da su tendencije prepravljanja nacionalne istorije na način koji sopstvenu naciju predstavlja isključivo u pozitivnom svjetlu, u Srbiji i Hrvatskoj vrlo slične: „Ti procesi se odvijaju paralelno. Srpski i hrvatski ekstremisti i nacionalisti vrlo dobro sarađuju", zaključuje Ivo Goldštajn.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android