Zabluda vaseljenskog patrijarha
10. januar 2019
Počasni poglavar pravoslavne crkve, patrijarh Vartolomej, zajamčio je pravoslavnim vjernicima u Ukrajini autokefalnost, dakle nezavisnost. On je to uradio na svoju ruku i protivno savjetima koje su mu davali drugi episkopi te je na taj način prekršio crkveno pravo, takozvane "kanone". To je takođe protivrječno odlukama koje je sam prije nekoliko godina donio u vezi Ukrajine. Reakcije teško da mogu biti gore: druge patrijaršije odbijaju poslušnost Vartolomeju. Kritikuju ga čak i članovi Sinoda Grčke pravoslavne crkve. Crkveni poglavari iz Poljske i Češke su se stavili protiv Vartolomeja. Igumani i starci sa Svete gore sa preko 2.000 monaha vrte glavom.
A aplauz dolazi od ministra spoljnih poslova SAD, nekadašnjeg potpredsjednika SAD Džoa Bajdena i jednog od nekadašnjih šefova CIA. Vašington podržava podjelu crkve u istočnoj Evropi. Uticaj Moskve u Ukrajini bi trebalo oslabiti, pa makar on bio samo crkveni. Iz američkog ugla to je legitimno. Jer, crkveno pravna promišljanja su strana mnogim Amerikancima. Zbog čega bi ljudi danas trebalo da se drže saborskih odluka iz IV stoljeća? Amerika naime sebe vidi kao domovinu slobode, a prije svega vjerske slobode. Jedna zemlja u koju su stoljećima bježali ljudi koji su negdje drugdje bili progonjeni. Ali, i zemlja u kojoj se pojavljuju nove vjerske zajednice poput: sajentologa, mormona, Jehovinih svjedoka, bezbrojnih crkava koje propagiraju oživljavanje jevanđeljskog života. A oni iz Sjedinjenih Američkih Država pokušavaju da sa ogromnim novcem misionare širom svijeta - takođe i u istočnoj Evropi.
Patrijarh pod pritiskom predsjednika
Patrijarh Vartolomej je mogao da sebi dâ vremena za svoje odluke, u stvari, prije svega trebalo je da sebi dâ vremena. Prema Kanonskom pravu, odluke od istorijskog značaja se moraju donijeti konsenzusom. Ali, patrijarh u Istanbulu je dopustio da ga požuruju, prije svih ukrajinski predsjednik Porošenko. Jer, ovaj nesrećni šef države se bori za svoj reizbor krajem marta. A prema anketama njegova popularnost je prilično srozana: zbog toga što privreda ne stoji dobro, izostaju inostrane investicije, korupcija bjesni, a nema ni mira na istoku zemlje. Tako da Porošenko očekuje dodatne glasove osnivanjem ukrajinske nacionalne crkve.
No, mnogi Ukrajinci su skeptični. Najveći broj vjerskih zajednica ostaje uz kanonski priznatu Moskovsku patrijaršiju. Ono što ujedinjuje crkvu koju je proglasio Vartolomej jeste protivljenje Rusiji. No, to na duge staze ne pije vode. Na kraju, Vartolomej im nije ni dao potpunu nezavisnost. Jer, on sam je njihov patrijarh. Druge pravoslavne crkve izbjegavaju takvu kanonsku konstrukciju.
To što je ovaj crkveni spor mogao tako da eskalira, krivicu snosi i Moskovska patrijaršija. Patrijarh Kiril se previše otvoreno stavlja na stranu ruskog predsjednika Putina. Zbog toga ga mnogi Ukrajinci vide kao produženu ruku Kremlja, što naravno ima malo veze s realnošću. Ali, percepcija je takva. Moskovska patrijaršija se morala prije svega snažnije angažovati, kao institucija koja obje strane poziva na mir, uzdržanost, koja gradi mostove.
Konstantinopolj je istorija
Suočiti se sa modernom, političkom i društvenom stvarnošću nije jača strana pravoslavnih nacionalnih crkava. Grčka crkva na primjer i dalje priča o patrijaršiji u "Konstatinopolju". Metropola koja je nekada bila glavni grad istočnog Rimskog carstva se već stoljećima zove Istanbul. Uticaj patrijarha koji vlada u tom gradu se ne može uporediti sa njegovim prethodnicima u Konstatinopolju. Zašto je onda on još uvijek počasni poglavar pravoslavlja? Jer je tako bilo u ranom srednjem vijeku? Jer se Grci nadaju da će "ponovo osvojiti" grad? To je apsurdno. Počasni primat je, međutim, opstao, koji umjesto da miri, stvara nove sukobe - danas u Ukrajini, Estoniji ili Bugarskoj; a uskoro možda i u drugim dijelovima svijeta.
No, koliko god da je ovaj sukob posljednjih nedjelja neprijatan i tragičan - on donosi i šanse. Nacionalne crkve bi mogle da odluče da postanu "demokratskije" i ravnopravnije. Da, na primjer, svake godine neka druga patrijaršija preuzme predsjedavanje među crkvenim velikodostojnicima. Demokratija i ravnopravnost pospješuju otvorenost i toleranciju, pa se onda niko ne bi mogao postaviti iznad prava i dogovorenih pravila.