Zašto ljudi vole da se plaše?

O moj bože, tamo ne smijem – ali ne smijem ni da ostanem na ovom mjestu. Srce mi lupa. Usta su mi suva. Put preda mnom je obavijen gustom maglom. Iz zvučnika se čuju prijeteći zvukovi. Oprezno stupam u maglu. Odjednom pred mene iskače mutant zažagrenih očiju. Urla na mene, ja urlam zajedno sa njim i bježim.

Jedna devojka pokazuje na mene smijući se, ali onaj ko se posljednji smijao je građevinski radnik obliven krvlju koji joj se prišunjao s leđa i gurnuo je. Smijeh joj se pretvorio u vrisak kada je krenuo za njim, vukući za sobom lopatu.

Biznis sa strahom

Pomenuti mutant i građevinski radnik su samo dvije od 280 detaljno kostimiranih kreatura koje plaše posjetioce zabavnog parka „Muvi park“ u Botropu. Pored njih, postoje i kuće straha u kojima posjetioci mogu i dobrovoljno da se suoče sa svojim najvećim strahovima.

Dok čekam u redu da uđem i vidim tu „atrakciju“, većina ljudi oko mene kao da se raduje tome što će u narednim minutima biti isprepadana na smrt. Zašto je to tako? Kako neko može da sam ode na mjesto u kojem će doživjeti paničan strah?

Igra sa strahom i uzbuđenjem

Odovor psihologa na moje pitanje glasi: želja za strahom. Na prvi pogled zvuči paradoksalno. Ali, u realnosti se s pravom govori o „pomiješanim osjećanjima“. Trenuci straha se smjenjuju sa trenucima opuštenosti. „Nešto nas jako uplaši, ali trenutak kasnije nam je već jasno da nismo u opasnosti“, kaže psiholog Peter Valšburger sa Slobodnog univerziteta u Berlinu i član Njemačkog društva za psihologiju.

To pomiješano osjećanje je duboko usađeno u čovjeka. Strah je dobar za proces preživljavanja jer upozorava na opasnost, a želja za uzbuđenjem i zadovoljenjem strasti obezbjeđuje dalje razmnožavanje. Ali, da bi neko kao tinejdžer ili odrastao čovjek mogao da osjeća želju za strahom, najprije mora da odraste u okruženju koje je bezbjedno, u koje ima duboko povjerenje. „Dijete će biti otvoreno za nova iskustva u mjeri u kojoj je doživjelo povjerenje i sigurno okruženje“, kaže Valšburger.

Udri ili bježi

Šta se tačno odigrava u mozgu kada se čovjek uplaši, ovaj psiholog objašnjava na primjeru večernje šetnje šumom. „Već ste malo napeti i onda odjednom ugledate kako nešto gmiže u lišću“, kaže. Struktura koja je u mozgu odgovorna za preradu emocija, šalje signal upozorenja – opasnost, zmija! To bez mnogo razmišljanja dovodi do impulsa udri ili bježi.

Kako ćemo tačno reagovati – to je različito od čovjeka do čovjeka. Veliki mozak neke ljude podstiče da najprije racionalno razmisle. Na drugi pogled, ono što smo smatrali za zmiju može da se ispostavi kao bezazlena grana- strah je otklonjen i javlja se olakšanje. Ali, drugi su alarmirani tako da nisu u staju da reflektuju ništa i jednostavno samo ćele da što prije pobjegnu od situacije ili reaguju agresivno.

Način na koji će kraj šetnje ostati memorisan u mozgu već daje tendencije za ponašanje u budućnosti. „Onaj ko je prošao kroz takvu situaciju, jača svoje samopouzdanje i ubuduće će i dalje ići u šetnje šumom. Onaj ko je pobjegao, ubuduće će ograničavati svoj radijus djelovanja i izbjegavaće šumu“, objašnjava psiholog.

Horor kao ventil želja

Želja za plašenjem funkcioniše samo kada se čovjek i pored užasne situacije osjeća sigurno. Na primjer, dok gleda film strave i užasa u bioskopu. „Horor nam nudi sigurnu varijantu plašenja kakvo ne želimo ili ne možemo da imamo u realnom životu", kaže Kristijan Lenc, kulturolog sa Tehničkog univerziteta u Dortmundu. Jer, u bioskopu uvijek mogu da se zatvore oči; kod kuće je moguće ugasiti televizor. Nesvjesno osjećanje sigurnosti pruža zaštitu.

Sada razumijem u čemu je privlačnost plašenja. Ali, koncept horor-filma otvara drugo pitanje: zašto ljudi na platnu gledaju brutalna ubistva koja bi u realnosti sigurno osudili? „Ubica u filmu može da izvede akcije koje sami ne možemo – svako je bar jednom pomislio: uh, da samo mogu… – to djeluje na gledaoce kao projekciona površina“, objašnjava Lenc.

Pomišljam na jučerašnje veče dok sam vozila automobil. Jedan vozač me je „presjekao“ i ne bih garantovala da je u mom uzviku koji je uslijedio bilo samo pristojnih reči. „Da ste sjedili u kabrioletu i da su svi mogli da Vas čuju, izrazili biste se opreznije“, pretpostavlja Lenc. Horor i posebno filmovi strave i užasa nude ventil za misli i želje koje nisu spojive sa društvenim normama.

Iako sada bolje poznajem želju za plašenjem, neću moći da se s njom sprijateljim. Za Noć vještica ću radije ostati kod kuće.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android