Vozilo i respiratori

Prije svega, radi se o vozilu vrijednom 45, a ne 145 hiljada maraka. U startu smo uštedjeli novac za kupovinu dva respiratora. Nismo se rukovodili ničim drugim osim željom da uštedom osiguramo sredstva za borbu protiv koronarnog virusa. (...)

Trenutno službeni automobil koji imamo na raspolaganju je star 14 godina. Ti modeli nemaju dvozonsku klimu. Znači, ako hladite auto, hladite cijelo auto, što je puno veća potrošnja goriva. Samo na dvozonskoj klimi godišnje bi uštedjeli za jedan respirator. (...)

Kad smo kod uštede na gorivu, ovo staro vozilo troši dva litra dizela više nego što bi novo trošilo benzina. Toliko je nauka napredovala. Osim toga, benzin sada košta isto koliko i dizel, a na nekim pumpama je i jeftiniji. Znači, samo na gorivu, bez klime, uštedjeli bismo za četiri antikoronarna respiratora. Kad smo kod klime, staro vozilo nema šiber. To znači da morate koristiti klimu, i to jednozonsku, umjesto da otvorite šiber i hladite se prirodnim putem. (...)

Normalno, stari model nema navigaciju. I sad zamislite, putujemo, npr. u Beč, na sastanak s fir farmaceutskom firmom koja planira da nam donira deset respiratora. I vozač umjesto treći becirk, skrene u sedmi, i mi zakasnimo, i donacija propadne. Sami recite, je li jedna navigacija vrednija od deset respiratora. (...)

Stari model ima za trećinu manji prtljažnik, koji uz to još nije ni osvijetljen, i ne otvara se automatski. Zamislite da od neke firme sad dobijemo na poklon respirator. Prvo, dok ga držim, kako ću otvorit gepek? A drugo, i kad ga otvorim, ne može stat unutra. Moraću uzet umjesto respiratora alkohol ili nešto slično. I opet ostajemo bez jednog respiratora. (...)

Stari službeni automobil nema isofiks. Znači, ne možete montirat autosjedalicu u njega. Znači, ne možete vozit dijete u vrtić, nego morate platit taksi svaki dan, to je pola respiratora godišnje otišlo u privatne džepove. (...)

Staro službeno vozilo nema mp3. Samo CD. Bez šok-apsorbera. Ako stavite snimljen CD, preskače, ako stavite original, to košta 30 KM. Pa sad pomnožite. Još jedan respirator manje. (...)

Novi modeli svi imaju pozadi ili stolić u prednjem sjedištu, ili držač za čaše u samooborivom naslonu za ruke pozadi. Ako nemam gdje da ostavim čašu, ne mogu jednom rukom ništa raditi. Kako da jednom rukom naprimjer potpišem ugovor o donaciji dva respiratora, ako tom rukom moram držati kafu?

Sad izračunajte, koliko gubimo na ovom starom službenom vozilu. Evo, ovako na brzinu... jedna, dva, pola, deset... devetnaest i po respiratora. Po cijeni od 60 hiljada maraka po komadu, plus troškovi dobavljača, to je 2 miliona i 400 hiljada. Toliko naše zdravstvo gubi nenabavkom novog službenog vozila. Da ne govorim o desetinama ljudskih života koji bi bili spašeni da smo imali sve te respiratore.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android