Vojnikinje u ukrajinskoj vojsci žale se na diskriminaciju

„Šef satnije je nažalost kategorički protiv žena", kaže Lesja Handža, koja bi htjela prijeći u postrojbu za zračno izviđanje u jednoj drugoj brigadi. U vojsku je stupila odmah nakon ruske agresije na Ukrajinu i služila je najprije u pješaštvu, na područjima Kijeva i Harkiva.

„Stupila sam u vojsku kako bi branila Ukrajinu, kako bih izravno sudjelovala u borbenim djelovanjima", naglašava Handža. Stalno su joj predlagane zadaće u pozadini, ali je ipak uspjela doći u postrojbu za zračno izviđanje u jednoj brigadi u regiji Donjeck.

28-godišnja Julia Mikitenko je u trenutku ruskog napada 24. veljače 2022. već imala časnički čin. Ona je u vojsku stupila 2016. i htjela je služiti u izviđačkoj postrojbi, ali je odbijena zbog spola. Nakon službe u jednom vojnom stožeru Mikitenko je prošla dodatnu izobrazbu i stekla čin potporučnika.

„Kad sam postala zapovjednica jedne izviđačke postrojbe 80 posto ljudi koji su tamo služili prešli su u neku drugu postrojbu samo zato što je žena bila zapovjednica", sjeća se Mikitenko.

„Formalno su ženama dostupne sve funkcije"

Od 2014. žene služe na fronti, kaže Hanna Hrizenko iz građanske inicijative „Invisible Battalion", koja se zalaže za ravnopravnost spolova u ukrajinskoj vojsci. Istraživačka skupina te nevladine organizacije istražuje položaj žena u vojsci, ukazuje na probleme i traži rješenja.

„Većina funkcija koje su imale veze s borbenim djelovanjima bile su zatvorene za žene. Unatoč tomu one su obavljale odgovarajuće funkcije, bez ikakve registracije i shodno tomu bez plaće i drugih socijalnih jamstava. Ili su formalno prijavljene kao kuharice ili krojačice", kaže Hrizenko. U slučaju ranjavanja bilo je teško objasniti zašto su one uopće bile na području borbenog djelovanja. Zbog pritiska javnosti ženama je 2018. konačno dopušteno preuzimati funkcije i za borbeno djelovanje. 

Nakon što je Julia Mikitenko 2017. preuzela zapovijedanje jednom izviđačkom postrojbom ona je najprije pokušala dobiti povjerenje svojih kolega. „Kod svih akcija sam uvijek bila s njima. Tako sam malo po malo stekla ugled. Neki koji su kategorično bili protiv mene kasnije su se vratili u postrojbu. Pokazalo se da uopće nije tako strašno služiti u postrojbi kojom zapovijeda jedna žena", kaže ona.

„Tako dugo dok ne nedostaje osoblja, želja žena da služe u vojsci doživljava se kao hir", kaže Lesja Handža. Po njezinom opažanju, odnos prema ženama u vojsci nije isti kao prema muškarcima. Kad je primjerice njezin zapovjednik odabirao ljude za jednu akciju u regiji Kijeva, nju i još dvije žene je jednostavno ignorirao. Argument da se žene tako štiti ona označava „mekom diskriminacijom". „Formalno su sve funkcije u borbenim djelovanjima otvorene za žene, ali u stvarnosti se za njih tek treba izboriti", kaže Hanna Hrizenko.

Seksualno napastovanje u službi

Julia Mikitenko se sjeća neprikladnih viceva i dobacivanja njezinih kolega na početku njezine karijere. „U takvim situacijama sam morala reagirati grubo i oštro, drukčije jednostavno nije išlo. Moj muž, koji je također bio u vojsci, pomogao mi je savjetima, podržao me emocionalno, a i fizički zaštitio. Ali, kad je on poginuo, više časnika je izreklo potpuno neprimjerene primjedbe", kaže ona. To je jedan od razloga zašto je promijenila mjesto služenja. 

Lesja Handža smatra da ju njezine godine štite od napastovanja. „Mlade žene se brane na svoj način, najčešće nađu nekog zaštitnika. Jedna mlada žena mi je pričala o napastovanju koje je doživjela. Već prvoga dana joj je zapovjednik izrekao sugestivne ponude, koje je odbila. Time je stvar bila završena. Ali, znam da je u jednoj drugoj postrojbi stvar bila puno ozbiljnija i jedna mlada žena je morala prijeći u drugu postrojbu", kaže ona.

Više organizacija za ljudska prava pomaže ženama koje su doživjele seksualno napastovanje. „Više sugovornika nam je anonimno pričalo o takvim slučajevima. Ali mi još uvijek ne znamo kako izgleda stvarno stanje što se tiče broja takvih slučajeva", kaže Hanna Hrizenko iz nevladine organizacije „Invisible Battalion".

Žene na vojnim školama i među višim časnicima

Ova aktivistica ukazuje na još jedan problem koji se tiče dostupnosti vojnog obrazovanja za žene. „Postoje prepreke za primanje žena. Pritom se više radi o neformalnim nego o formalnim preprekama", kaže Hrizenko.

Od 2019. mlade žene mogu pohađati vojne škole i Julia Mikitenko je preuzela vođenje prve ženske postrojbe u jednoj obrazovnoj satniji. „Više od polovice osoblja zaposlenog na školi kategorično je odbacivalo postrojbu sastavljenu samo od žena", sjeća se ona i dodaje: „Ja na to gledam pozitivno, jer su brojne mlade žene koje su kao prve primljene, bile jako motivirane. One su pokazivale bolje rezultate nego muškarci, osobito na nastavi, ali i na tjelesnom treningu su pokazivale jako dobre rezultate."

U svom aktualnom izvještaju istraživači organizacije „Invisible Battalion" navode još jedan pozitivan rezultat. Sve više žena dobiva više časničke činove. Dok je 2014. u ukrajinskoj vojsci bilo nešto više od 1.600 časnica, danas ih je više od 5.000. Osim toga 2021. je po prvi put jedna žena, zapovjednica sanitetskih postrojbi Tetjana Ostaščenko, dobila generalski čin.

 

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu