Vjerski šovinisti na Bliskom istoku

Sigurno je da postoji djelomičan uspjeh: alijansa, predvođena SAD, protiv „Islamske države“ (IS) izvršila je 6.000 vazdušnih napada. Ubijeno je više hiljada džihadista. Linije na kojima su bili borci IS-a su često pomjerane unazad. Međutim, ne dugoročno. Teroristi su se ponovo vraćali i izazivali nove borbe.

Vječita igra mačke i miša ostavlja malo sumnje da se borba protiv IS-a može dobiti vojnim putem ako se ona nastavi u dosadašnjoj formi. Sami zračni napad su nedovoljni jer protiv gerilske taktike rakete malo toga postižu. Strategija IS-a je da napreduje u manjim i razbacanim grupicama što napade raketama čini dosta skupljim. Rečeno logikom rata: ako jedna raketa pogodi mali broj boraca, onda je potrebno ispaliti više raketa. Zbog toga je rat sve skuplji i dostiže sumu koja se više ne može finansijski podnijeti, osim ako se ne uključe kopnene trupe. Za tako nešto SAD, što je razumljivo, imaju malo želje.

Političke prepreke

Još veći problemi ovog rata su političke prirode. SAD u Siriju i Irak ne šalju svoje vojnike. Međutim, oni vrše obuku. Ipak, obuka u iraku je problem. Obuka se obavlja u dogovoru sa iračkom vladom u kojoj dominiraju šiiti. Međutim, kada se radi o obuci sunitskih vojnika, vlada pokazuje suzdržanost. Ona prije svega računa na šiitske borce, pripadnike konfesije iz koje navodno dolazi većina političara na državnom vrhu. Tako borba protiv sunitskog IS-a ima konfesionalnu konotaciju. U tome velikog udjela ima Iran koji se angažuje u borbi protiv „Islamske države“ kako u Iraku tako i u Siriji. S druge strane iranske intervencije doprinose tome da se IS ne može raširiti na cijelu zemlju. S druge strane Iran djeluje kontraproduktivno jer njegovo „prisustvo“ odvraća mnoge sunite da se uključe u borbu protiv IS-a.

Iran profitira od svog doprinosa i to politički u formi povećanog šiitskog uticaja. Irak, Sirija, Liban, Jemen: Iran posvuda pokušava povećati svoj uticaj. Napredak u pregovorima o atomskom programu te zemlje i promijenjen odnos prema Obaminoj administraciji podstiču ambicije za nadmoć na licu mjesta.

Iračke sunite to može uznemiriti. Ako oni, kao što su morali iskusiti, bježeći od IS-a budu morali stajati pred ulazom u Bagdad jer se vlada boji njihovog povećanog prisustva u okruženju glavnog grada, tada će suniti s pravom reći da se vlada ne osjeća odgovornom za njih. Irak je na taj način konfesionalizovana država. Suniti, koji nisu ekstremisti, se za takvu državu iz razumljivih razloga ne žele angažovati.

Otrovan konfesionalizam

Stalna konfesionalizacija Iraka ne podstiče Tursku i druge sunitske države, posebno u zalivskom regionu, da se po svaku cijenu angažuju u borbu protiv „Islamske države“. Oni bi također željeli da džihadisti budu uništeni. Ali i oni se boje sve većeg uticaja Irana. Njemu se po mogućnosti žele manje povinovati nego jednoj terorističkoj grupi čiji dugoročni opstanak nije siguran uprkos njenim kratkoročnim uspjesima.

Rat protiv Islamske države neće brzo biti završen. U svakom slučaju ne dok u regionu budu vladala konfesionalna razmišljanja. Iran na jednoj strani, Saudijska Arabija na drugoj: svemu tome poseban ritam daju ideološki tvrdolinijaši na jednoj i i tzv. Božiji ratnici na drugoj strani.

Region sam sebe proklinje i tako sam sebe uništava. Sve dok bude trajao vjerski šovinizam na sunitskoj i šiitskoj strani, sve dok ne budu imali volje i snage da razmišljaju drugačije nego u pseudo-vjerskim kategorijama, Islamska država će napredovati i ljudi u regionu se neće radovati svom životu.