Učiti na južnoafričkim greškama

Najnoviji primjer u nizu je Šri lanka: vlada azijske otočne države najavila je prije nekoliko tjedana da će uspostaviti odbore za utvrđivanje istine i oprosta, kako bi ponovno ujedinila vlastiti narod nakon završetka građanskog rata koji je trajao desetljećima. Kao prvi korak ministar vanjskih poslova poslao je izaslanstvo u južnu Afriku, kako bi učilo iz iskustava odbora, koji bi trebao obraditi zločine apartheida.

U brojnim zemljama kao što su Libija, Južna Koreja, i Istočni Timor neprestano se ukazuje na uzor legendarnih odobra za istinu i pomirenje pod vodstvom nositelja Nobelove nagrade nadbiskupa Desmonda Tutu-a.

Mnogi promatrači u Južnoj Africi su upravo zbog toga nepovjerljivi. "Ja sam skeptičan", kaže Piers Pigou, južnoafrički direktor međunarodne skupine za krizne situacije Think-Tanks. Jer drukčije nego što se shvaća u inozemstvu, bilanca odbora je skroz pomiješana. "Postoji opasnost da se kao nepravda zloupotrebi jedan takav odobor kao instrument ciničnog neobaziranja", kaže Pigou. I upravo to je pokušala južnoafrička vlada.

Odobri za istinu i pomirenje uspostavljeni od strane tadašnjeg predsjednika Nelsona Mandele do današnjeg su dana najveći svjetski pothvat ove vrste.

Od 1996. do 1998. godine prominentni odbor rezervirao je više od 20 000 svjedoka. Više od 7000 počinitelja podnijeli su zahtjev za oslobođenje od kazni, koje je odbor manjini, u zamjenu za potpuna priznanja, i zajamčio. Iskazi žrtava, a dijelom i počinitelja, potresli su ne samo javnost, već i predsjedavajućeg odborom Tutua, i to tako snažno već na prvoj sjednici, da se rasplakao.

Jedva odštete

U dvije godine rada komisija je predočila svijetu a prije svega i Južnoafrikancima, da su razmjeri zločina apartheidskog režima - pod time se podrazumijeva sistematsko mučenje, ubojstva pa čak i teroristički napadi - bili znatno veći nego što su mnogi to mislili. To vrijedi i za brutalnost boraca danas vladajućeg afričkog nacionalnog kongresa i drugih skupina. Predstavnici i članovi obitelji žrtava ovih zločina, ni danas 20 godina nakon apartheida, nisu nipošto zadovoljni učinjenim. "Najvažniju zadaću odbor za istinitost nije ispunio", kaže Marjorie Jobson, direktorica zajednice žrtava Khulumani Support Group. Prije svega nije uspjelo ponovno vratiti dostojanstvo žrtava te ih obeštetiti.

Za 16 000 žrtava komisija je dodijelila obeštećenje. "Kada bi se samo uzelo u obzir samo najgore povrede ljudskih prava kao što su mučenje, ubojstva, otmice i nestanci, imamo identificirano 120 000 ljudi, koji moraju biti obeštećeni", kaže Jobson. Većina njih nikada nije imala priliku govoriti pred odborom za utvrđivanje istine. Tako skupinu KSG predstavlja grupa od više od 200 nekadašnjih antiapartheidskih aktivista u provinciji Limpopo. "Kada je odbor za utvrđivanje istine došao u njihovu provinciju, samo njih pet je imalo dovoljno novca, da bi si priuštilo vožnju za članove obitelji."

Organizacije kao što je KSG već godinama traže da se popisi žrtava moraju objaviti u novim zahtjevima za obeštećenja, budući da samo jedan djelić njih ima šansu pravovremeno se javiti odboru. Ali i oni kojima je to uspjelo, sada će dobiti samo mali dio prvotno obećanog iznosa.

Oslobođenje od kazne i bez pomilovanja

Ovi zahtjevi uzalud se spominju vladajućima već godinama. "Nitko to službeno ne želi tako reći, ali politika vlade je, ostaviti povijest što dalje iza sebe", kaže Pigou, direktor skupina za krizne situacije. I pravna i povijesna obrada zločina spriječene su do daljnjega. Iako su odbor za utvrđivanje istine i odbor za pomirenje samo manjini podnositelja zamolbe odobrili pomilovanje.

Pravosuđe je identificiralo samo malobrojne od počinitelja, tako da je velika većina, ona obje strane, do danas i dalje bez kazne, među njima i bivša žena Nelsona Mandele, Winnie Madikizela -Mandela. Članovi nogometnog kluba kojeg ona vodi počinili su, kako trvdi Odbor, zločine kao što su mučenje, ubojstvo i podmetanje požara.

Iako je javni interes i time i pritisak na vladu tada bio malen, potruditi se oko opsežne obrade prošlosti, kaže Pigou, pokušao je i usporedio politički prijelazni proces u mnogim zemljama.

Dugoročno, povijest se ne da zanemariti. "Često u društvima nakon sukoba ili diktatura dođe do takozvanih "rupa u sjećanju" od 10 20 ili više godina. Ali ipak jednom dođe zahtjev za suočavanje s prošlošću. "Unatoč svim manjkavostima, kako vjeruje Pigou, odbor za utvrđivanje istine mogao bi dati razborit doprinos prevladavanju prošlosti i u drugim zemljama. "Ali oni bi trebali isto tako puno naučiti iz naših pogrešaka, kao i iz onoga što smo učinili ispravno."

Autori: Max Borowski / Ivana Zrilić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić