Evropska sramota

Teško da se može izmjeriti stepen očaja ljudi, koji se u hladno novembarsko veče ukrcaju u gumeni čamac, koji nije predviđen za plovidbu po moru i krenu ka britanskoj obali. Posebno kada majka mora da ubijedi svoju djecu da putovanje nije opasno i da će uskoro sigurno stići na cilj. A kada putovanje krene po zlu, kao ove srijede (24.11), onda dotični političari prolivaju krokodilske suze. Boris Džonson i Emanuel Makron zvuče tobož pogođeno, i obećavaju da će nekako zaustaviti smrtonosna putovanja.

„Zašto ih Francuska nije zadržala?“ - pita se dan kasnije jedan britanski visoko tiražni list. London prstom upire u susjeda i poptuno ignoriše sopstvenu odgovornost. Međutim, od Bregzita Velika Britanija je sama odgovorna za svoje granice, a to je mnogo teže nego što je propaganda navela građane da vjeruju. Nema više prava na pomoć Francuske i Belgije, a izgubljeno je i pravo da se migranti tamo vraćaju.

Velika Britanija između „kooperacije i provokacije“

U Londonu je stroga ministarka unutrašnjih poslova Priti Patel naložila britanskoj Obalskoj straži da male čamce u Kanalu Lamanš vrati u francsuke vode. Međutim, oni su odbili da sprovedu ovu naredbu, opasnu po život za migrante, što im svakako služi na čast. Nakon toga je vlada narodu prodavala bajku da izbjeglice želi da smjesti negdje eksteritorijalno, na primjer u Albaniju. Tirana je to odmah odbila. Ovakve maštarije je doduše i EU predlagala.

Sada se pak Boris Džonson kune da će prevrnuti svaki kamen da stane u kraj krijumčarima. A to su, kao što je u njegovom slučaju često slučaj, samo prazne priče. Krijumčari su, kako on tvrdi, ionako samo na kontinentu i on bi morao da, ako želi da ostvari uspjeh, sarađivati sa evropskim susjedima. S pravom se francuski predsjednik žalio da se Britanci kolebaju između „kooperacije i provokacije“. Ne možete započeti djetinji gerilski rat zbog ribe i istovremeno od Pariza zahtijevati saradnju baziranu na povjerenju.

I konačno: izbjeglice žele u Veliku Britaniju, jer tamo imaju rodbinu. Ili očekuju bolji početak novog života zbog engleskog jezika i velike međunarodne emigrantske zajednice. Ali, vlada, međutim, cilja na nultu stopu prijema izbjeglica. Skoro da više uopšte ne postoje legalni putevi da se dođe u tu zemlju. Ratne izbjeglice i politički disidenti treba da traže azil negdje drugdje.

Izbjeglice se čvrsto drže svog plana

Francuska vlada se pak kreće između gledanja u stranu i policijskih akcija. Tako je prošle nedjelje ponovo uklonjen jedan kamp na obali kod Gran Sinta. Izbjeglice su pokupile svoje šatore i premjestile se nekoliko dina dalje. Ali, najveći broj njih se čvrsto drži svog plana – pošto poto doći u Veliku Britaniju. Pri tom su francsuki graničari ove godine spriječili hiljade pokušaja prelaska Lamanša. S druge strane ne osjećaju obavezu da ljude, koji po svaku cijenu žele dalje, zadržavaju u Francuskoj.

Uz to šanse da se dobije azil ili zaštita u Francuskoj uopšte nisu loše. Ali, u glavama mnogih je čvrsto usađen mit o obećanoj zemlji – Veilkoj Britaniji. Možda bi francuska vlada trebalo da sarađuje sa lokalnim humanitarnim organizacijama na edukaciji izbjeglica o opasnostima prelaska i to sve objavljuju na socijalnim mrežama.

Niko ne želi izbjeglice neposredno pred izbore

Ako pak ostanu, to bi značilo da bi Pariz morao dodatno da primi još par hiljada ljudi, da ih zbrine, provjeri njihove zahtjeve za azil i možda vrati u njihove domovine – za šta se zna da je komplikovano. Zato se oko toga niko ne lomi, posebno ne pred izbore. Ako mnogi Francusku vide kao tranzitnu zemlju, neka tako i bude – tako misle mnogi.

Brza hapšenja nekih krijumčara pokazuju da policija ipak dobro poznaje scenu krijumčara ljudima. Ovdje je zaista neophodan rad policije i pravosuđe da se stane u kraj ovim nesavjesnim trgovcima.

Vječno zakazivanje Evrope

Konačno, iza smrti ljudi u Lamanšu, isto kao i svih 1.500 utopljenika ove godine u Sredozemnom moru, stoji zakazivanje Evrope. Pojedine zemlje sprečavaju svaku vrstu razumnog prihvata migranata i mehanizma njihove raspodjele. Istovremeno se zbog sveopšteg političkog isklizavanja udesno granice sve više militarizuju i zatvaraju. Stoga su tragedije, poput ove u srijedu, neminovne.

Njoj možemo pridodati i mrtve iz poljskih šuma – umiranje ovih ljudi se prihvata jer birači navodno ne žele ništa do čvrstu odbranu od izbjeglica. Formulacije u najnovijoj debati o izbjegličkoj krizi na granici Bjelorusije i Poljske, pokazuje da su se vremena u Evropi preokrenula. Sada se još samo govori o „hibridnom ratu i prijetnjama“ a ljudi koji se smrzavaju u poljskim šumama skoro da ne igraju nikakvu ulogu. S aspekta humanosti, izbjeglička politika EU je jednostavno sramota.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu