Ustanak u varšavskom getu

Bilo joj je tek jedanaest godina kad je postala svjedokinjom ustanka u varšavskom getu. Krystyna Budnicka nije, istina, borbe vidjela vlastitim očima, ali ih je osjetila. "Gore je sve gorjelo, zato je u bunkeru zemlja postala tako vruća da smo morali stalno bježati u kanalizacijske cijevi, da se ohladimo", pripovijeda ona. "Danima smo bježali tamo-amo, kroz mali tunel u prljavi kanal, u kojem su se jednoga dana pojavili leševi", priča Krystyna Budnicka. "Kad su Nijemci primijetili da se kanali koriste kao skloništa, pucali su kad bi glave provirile iz šahtova."

Krystyna Budnicka je rođena kao Hena Kuczer i bila je najmlađa od osmero djece. Njezina dva najstarija brata odvedena su 1942. prilikom velike deportacije u koncentracijski logor Treblinku. Njezin otac, stolar, odlučio je da stvari više ne promatra pasivno. "Skupa s preostalim sinovima počeo je praviti bunker ispod podruma naše kuće", priča danas 81-godišnja Krystyna Budnicka. Tamo se obitelj sklonila početkom 1943. Bunker je tunelom bio povezan s kanalizacijom, u početku je imao i priključak vode i struje. Obitelj se nadala da će jednoga dana moći pobjeći kroz kanalizaciju.

Borba za ljudsko dostojanstvo

Krystyna Budnicka je imala šestoricu braće. Kad su dvojica deportirana, ostali su se brinuli o obitelji. Često su izlazili iz bunkera, podupirali ustanak i donosili hranu. Jednoga dana su dva brata u krivom trenutku izašla iz kanalizacije. Ubijeni su. O ustanicima Budnicka kaže: "Oni su se manje borili za vlastiti život, a više za dostojanstvo svih nas. Nijemci su nama, Židovima, htjeli oduzeti ljudsko dostojanstvo. Ovaj otpor je pokazao da nisu uspjeli."

Varšavski geto je stvoren 1940. u židovskoj četvrti toga grada. Prije vala deportacija u logore smrti 1942. godine u getu je živjelo do 400.000 Židova, nakon toga je ostalo oko 60.000, u četvrti ograđenoj zidom. Početkom 1943. je Heinrich Himmler naredio konačnu likvidaciju geta. Do tada je većina Židova odbijala pružanje oružanog otpora, i zbog vjerskih razloga. Ali, kad su trebale početi posljednje masovne deportacije stotine mladih Židova su se odlučile boriti se.

"Htjeli su sami odlučiti kako će umrijeti"

19. travnja 1943. su njemačke trupe naišle na neočekivan otpor. Mladi ljudi su bili svjesni kako slabi su im izgledi, jer nedostajalo im je oružja, hrane i potpore. Ali, izdržali su tri tjedna pružajući ogorčen otpor. Kad su Nijemci početkom svibnja opkolili bunker ustanika, oni su se odlučili za zajedničko samoubojstvo. "Htjeli su sami odlučiti kako će umrijeti", kaže Zygmunt Stępiński, direktor novog Muzeja povijesti poljskih Židova u Varšavi.

Njihova smrt bila je politički manifest, kaže on. "Oni su htjeli pokazati da se Židovi mogu braniti i da su organizirali prvi ustanak protiv nacista", dodaje Stępiński. I Krystyna Budnicka kaže da je ta borba bila važan simbol drugima. Nakon toga su Židovi pružili otpor i u drugim, manjim getima.

Likvidacija tisuća ljudi

Za gušenje ustanka bio je nadležan SS-ov vođa grupe Jürgen Stroop. U svibnju 1943. on je javio da je za vrijeme ustanka "registrirano i sigurno likvidirano 56.065 Židova". Preživjeli su samo rijetki poput Krystyne Budnicke. Ona je sa svojom obitelji provela devet mjeseci u bunkeru. U rujnu 1943. njezin brat Rafal je organizirao spašavanje obitelji uz pomoć poljske tajne organizacije Zegota, koja je spasila brojne Židove.

Krystyna i njezin najmlađi brat su najprije pobjegli iz kanalizacije. Trebali su slijediti sestra i roditelji. Ali, roditelji su bili preslabi da bi vlastitom snagom napustili sklonište. Odlučili su čekati bolju priliku. A kćer se onda odlučila ostati s roditeljima. No, druge prilike za spašavanje nije bilo. Roditelji su umrli u skloništu. Jedanaestogodišnju Henu Kuczer su skrivale različite poljske obitelji. Jedna od njih joj je dala ime Krystyna Budnicka. Ona se tako zove i danas i jedina je od desetočlane obitelji preživjela rat.

Kompliciran odnos Poljaka i Židova

U komunističkoj Poljskoj je bilo malo mjesta za sjećanje na židovske žrtve. Njihova uloga u poljskoj povijesti je tabuizirana ili čak politički instrumentalizirana. I zbog toga je i Budnicka desetljećima šutjela. Danas se puno toga mijenja, intenzivnije se raspravlja o poljsko-židovskim odnosima.

Povodom 70. godišnjice ustanka u varšavskom getu brojni gosti iz zemlje i inozemstva odat će počast žrtvama. Istoga dana bit će otvoren novi Muzej povijesti poljskih Židova. Nalazi se upravo nasuprot spomeniku junacima ustanka u varšavskom getu, na području nekadašnje židovske četvrti. S obzirom da su nacisti geto sravnili sa zemljom, gotovo da nema ostataka zgrada iz toga vremena. Nakon rata je tamo nastalo novo radničko naselje.

Živo sjećanje

Nije slučajno da je Muzej nastao upravo sada. To je izraz novog vremena u Poljskoj. Ta zemlja se sve više suočava s vlastitom prošlošću. U Muzeju će biti moguće vrlo dojmljivo iskusiti povijest poljskih Židova. Raspravlja se i o kontroverznim pitanjima, primjerice zašto ustanici nisu dobili jaču potporu izvana. Ustanici su, istina, dobili oružje, ali to nije bilo dovoljno.

Povjesničari kao i preživjeli upozoravaju da se ondašnje stanje ne smije prejednostavno zamišljati. Te da se pruženu pomoć ne smije zaboraviti. "Bez hrabrih Poljaka ja ne bih preživjela", kaže Krystyna Budnicka i podsjeća da je, za razliku od drugih okupiranih zemalja u Europi, za pomaganje Židovima u Poljskoj bila predviđena najstroža kazna. Strijeljanje je prijetilo ne samo pomagačima nego i njihovim obiteljima, kaže Budnicka.

Nju veseli otvaranje novog muzeja u bivšoj židovskoj četvrti. "Ovdje se radi o više toga, a ne samo o holokaustu", kaže Krystyna Budnicka.  "Radi se o puno Židova koji su bili istaknuti Poljaci i koji su već tisuću godina sudjelovali u oblikovanju ove zemlje."

Autori: Rozalia Romaniec/Anto Janković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić