Uspjeh ujedinjenja Njemačke je još uvijek otvoreno pitanje

Morate to sebi predstaviti: 400 000 ljudi odlazi sa istoka na zapad. U samo jednoj godini. Bila je to 1989. - kada je pao Berlinski zid. Godinu dana kasnije je ponovo 400 000 ljudi jednostavno napustilo istok i prešlo na zapad. Riječ je o pravom egzodusu iz područja bivše Demokratske republike Njemačke. Tadašnji kancelar Savezne republike Njemačke Helmut Kohl je pod pritiskom. Skoro tri mjeseca nakon pada Zida on je za 01. juli 1990. godine najavio osnivanje monetarne unije. Građani DDR-a su trebali dobiti njemačku marku - bio je to podsticaj da ostanu kod kuće. Taj poklon do danas ima svoju cijenu.

Bivše Vijeće eksperata za procjenu ekonomskog razvoja je 9. februara 1990. godine uputilo pismo "poštovanom gospodinu kancelaru". U njemu su četiri ekonomista usrdno molila Helmuta Kohla da prije uvođenja monetarne unije uzme u obzir provođenje ekonomskih reformi: "Smatramo da je brzo uvođenje monetarne unije pogrešno sredstvo da se zaustavi priliv doseljenika," navodi se u pismu.

Kraj konkurentnosti

Ipak Kohl je zanemario dvoumljenja ekonomista. 01. jula 1990. godine su tekuće isplate poput plaća i penzija konvertirane po stopi jedan na prema jedan u njemačke marke (Deutsche Mark).

Konverzija valuta u jedan na prema jedan naravno nije odražavala produktivnost dviju ekonomija: Na koncu diktature Jedinstvene socijalističke stranke Njemačke (SED) produktivnost DDR-a je dostigla oko dvije trećine produktivnosti Zapadne Njemačke. Konverzija je djelovala višestruko na revalorizaciju cijena na istoku.

U konačnici su istočnonjemačka poduzeća izgubila svoju konkurentnost, nakon što su sindikati i poslodavci sa Zapada u proljeće 1991. godine u pregovorima dogovorili visinu istočnonjemačkih plaća, što je dovelo do brzog rasta plaća u istočnoj Njemačkoj. To je samo djelomice ubrazalo razvoj produktivnosti kaže Gerhard Heimpold iz Instituta za ekonomska istraživanja Halle (IWH), to znači da preduzeća taj problem zapravo nisu prevladala.

Kompanije su morale odustati. Do 2005. godine je masovni proces deindustrijalizacije doveo do gubitka više od milion radnih mjesta, procjenjuje Heimpold. Do 1997. godine je nezaposlenost na istoku porasla na 17,7 posto. Mnogi, često mladi i dobro obrazovani Nijemci sa istoka odlaze na zapad. 2005. godine je nezaposlenost na istoku sa 18,8 posto dostigla najveći stupanj.

Nagovještaj boljeg vremena

A onda je 2006. godine došlo do preokreta: Broj nezaposlenih je smanjen. 2013. godine je broj nezaposlenih od 10,3 posto bio na najnižem stupnju od 1991. godine. Onaj ko bolje pogleda statistiku zaključuje da jednostavna podjela na istok i zapad više nije dovoljna. Thueringen (njemačka savezna zemlja koja je nekada bila u sastavu u DDR-u - op. red.) stoji bolje nego Sjeverna-Rajna Vestfalija (njemačka savezna zemlja na zapadu - op. red.) ili Bremen (također na zapadu - op. red.). A pojedini istočnonjemački gradovi i okruzi sa postotkom nezaposlenosti između četiri i šest posto prije odgovaraju Bavarskoj ili Baden-Wuerttembergu.

Najdojmljiviji je ipak ekonomski napredak koji se dogodio u prvih pet godina nakon pada Zida: Državna kasa DDR-a bila je jednostavno prazna, u skladu sa tim je bila velika potreba za investicijama na stambenom tržištu, infrastrukturi i u preduzećima. Do polovine 90-tih godina je brutonacionalni proizvod po glavi stanovnika porastao podjednako kao u vrijeme zapadnonejmačkog ekonomskog čuda nakon Drugog svjetskog rata.

Prema procjenama Instituta Ifo iz Drezdena financijski transferi sa zapada na istok, u svrhu podsticanja privrede, u periodu između 1991. i 2013. godine su iznosili oko 560 milijardi eura. "Bio je to dobro uloženi novac", kaže Heimpold. On ističe da je danas nivo kapitala u proizvodnom sektoru na istoku Njemačke bolji nego na zapadu, da je infrastruktura moderna, da su centri istočnonjemačkih gradova uređeni, a univerziteti dobro opremljeni.

Strukturalni problemi drže istok na odstojanju

Ipak mjera, kojom se izražava drugo njemačko ekonomsko čudo, istodobno predstavlja i zabrinutost za ekonomiste. Jer nakon prvog pokušaja sustizanja zapadnog nivoa došlo je do stagnacije: Veliki investicijski ciljevi su postignuti.

Na istoku je ostvareno 67 posto od zapadnog nivoa kada je riječ o bruto nacionalnom proizvodu po glavi stanovnika. Stotinu procenata zapadnog nivoa u brutonacionalnom proizvodu istok sigurno ne treba, kaže Klaus-Heiner Roehl iz Instituta za njemačku privredu u Koeln. "Ali 67 posto su s druge strane ipak prilično niska vrijednost", kaže Roehl.

Heimpold također drži do ciljeva koji se odnose na dalji napredak u produktivnosti. Međutim on kaže da je to nevjerojatno teško jer su posljedice ekonomskih odluka kroz uvođenje monetarne unije danas izrasle u tvrdokorne strukturalne probleme. Istok se još nikada nije oporavio od snažne deindustrijalizacije iz početne faze. Stoga ovdje još uvijek glavnu riječ imaju preduzeća srednje veličine.

Ključ uspjeha: više investicija

Ono što na istoku nedostaje su velika preduzeća. Sva ona se nalaze na zapadu. Nisu samo u prosjeku produktivnija, ona bilježe i veći izvoz i shodno tome se mogu brže razvijati. Na zapadu je procenat izvoza skoro 50 posto, a na istoku tek nešto više iznad 30 posto. Velika preduzeća u prosjeku ulažu više u istraživanja i shodno tome su inovativnija i konkurentnija: Na Zapadu privatna privreda snosi oko 70 posto izdataka za istraživanja i razvoj, na istoku samo 40 posto.

Naravno da bi iz istočnonjemačkih srednjih preduzeća mogla nastati velika. No za to je ipak potrebno vrijeme, kažu Heimpold i Roehl.

No vremena istok nema, jer mu odlazi radnosposobno stanovništvo. Odlazak dobro kvalificiranih mladih ljudi je dodatno na istoku pogoršao problem starenja stanovništva s kojim se suočava cijela Njemačka. Već između 1990. i 2012. godine je broj radnosposobnih osoba pao sa 11,2 miliona na 10,1 milion. Na zapadu je nasuprot tome taj broj i dalje ostao stabilan. Procjenjuje se da će do 2023. godine broj radnosposobnih na istoku pasti za još nekoliko miliona. Joachim Ragnitz iz Instituta Ifo iz Drezdena strahuje od nedostatka radne snage i još manjeg privrednog rasta. "Dodatno izjednačavanje životnih uvjeta bi se čak moglo zaustaviti," kaže on.

Jedino što se može učiniti protiv demografskog razvoja je, kako kaže Roehl, sljedeće: Svi procesi moraju biti efikasniji, intenzivniji u smislu znanja i obrazovanja i inovativniji. Protiv jedne vrste letargije, koja se možda širi, se još može djelovati.

Herkulesovski zadatak za srednje i malo poduzetništvo. Ukoliko ga ispuni, Njemačka se sretno može radovati njemačko-njemačkoj fuziji. Ali samo tada.