U znaku križa, polumjeseca i kristala

„Zemlja je doslovno puna krvi. Mozak izlazi iz raspuknutih lubanja, udovi leže uokolo i sve je posuto mrtvim tijelima…" Ovako je švicarski poduzetnik Henry Dunant opisao bitku kod Solferina u kojoj je i sam sudjelovao 24. lipnja 1859. godine. Ta je bitka na sjeveru Italije bila jedna od najkrvavijih u 19. stoljeću uopće. U njoj su stradale tisuće austrijskih i francuskih vojnika dok su deseci tisuća bili ranjeni i ostavljeni na bojnom polju, prepušteni sami sebi i sudbini. Ovaj je prizor Dunanta šokirao ali ne i blokirao; jednu obližnju crkvu ubrzo je uspio pretvoriti u vojnu bolnicu a lokalno stanovništvo mobilizirati i motivirati ih da pomognu u spašavanju ranjenih vojnika.

I danas uzor: Henry Dunant

Sjećanja na ovaj događaj pratila su ga i kasnije. Četiri godine nakon te bitke, Henry Dunant osnovao je Međunarodni komitet Crvenog Križa. Ovoga puta nije uspio mobilizirati samo prijatelje i poznanike već i političare. Samo u nekoliko mjeseci, Dunantu je pošlo za rukom okupiti 12 predstavnika država koji su se usuglasili i donijeli prvu Ženevsku konvenciju o zaštiti ranjenih u ratu. Za svoje zasluge dobio je 1901. godine Nobelovu nagradu za mir (koja se te godine po prvi put dodjeljivala). Njegov rođendan, 8.svibnja, proglašen je Svjetskim danom Crvenog križa.

Simbol ove organizacije, crveni križ na bijeloj pozadini, predložio je sam Dunant. Pri tome nije mislio na kršćanski simbol križa već više na obrnutu verziju švicarske zastave. “Tada očito nitko nije mislio na to da upravo simboli mogu probuditi vrlo jake osjećaje”, kaže danas Frank Mohrhauer iz Federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca u Ženevi i dodaje kako je upravo ovaj simbol tijekom povijesti dovodio do sukoba i nesporazuma.

Sukob oko simbola

Prva izmjena simbola dogodila se već u ratu između Turskog carstva i Rusije, 1876.-1878. godine. Križ je zamijenio polumjesec uz objašnjenje da on vrijeđa vjerske osjećaje vojnika Turskog carstva. No, do sukoba nije došlo, već je i sama uprava u Ženevi priznala polumjesec kao ravnopravni simbol. Drugi slučaj se dogodio 1924. godine kada je Perzija umjesto križa uvela simbol crvenog lava i crvenog mjeseca. Ovaj simbol, uz odobrenje Ženeve, bio je u uporabi sve do 1980. godine.

1930. godine osnovana je izraelska organizacija Megen David Adom, čiji je simbol bio, kao što već samo ime govori – Davidova zvijezda. No, kada su i oni u Ženevi u uredu Međunarodnog saveza Crvenog križa zatražili priznanje svog simbola, došlo je do sukoba. Brojne arapske zemlje žestoko su se usprotivile uvođenju ovog simbola i blokirale njegovo priznanje gotovo četvrt stoljeća. Pregovori su tekli na način kako i inače teku pregovori i razgovori kada je u pitanju problem Bliskog istoka: budući da neke zemlje nisu željele primiti izraelsku organizaciju, druge su blokirale pristup palestinskim organizacijama. Ovaj “ping-pong” igrao se toliko dugo sve dok SAD nije obustavio svoja plaćanja, čime je sukob dosegao svoj vrhunac.

Rješenje je konačno doneseno 2005. godine u obliku novog simbola – crvenog kristala. Davidova zvijezda se doduše i dalje smije koristiti kao simbol ove organizacije, ali samo unutar Izraela. “Mislim da je ova odluka u svakom slučaju pozitivna i dobra. Bilo bi teško potpuno ukinuti ili zabraniti simbol naše organizacije na nacionalnoj razini. Mnogo smo diskutirali o tome ne bi li bilo bolje kad bismo umjesto svih tih križeva i polumjeseca uveli jedan novi, zajednički simbol, no niti to ne bi bilo moguće. Da se recimo umjesto križa uvede kristal, Crvenom križu u Njemačkoj bi odmah pobjegli svi njegovi članovi”, kaže Mohrhauer.

Tri Nobelove nagrade za mir

Danas od sveukupno 187 zemalja, njih 153 koristi naziv i simbol Crvenog križa, njih 33 pripadaju grupi Crvenog polumjeseca, dok izraelska organizacija koristi Crveni kristal. Trenutno se još po pitanju simbola diskusije vode u Kazahstanu i Eritreji, budući da u ovim zemljama podjednaku ulogu igraju i islam i kršćanstvo.

Za Međunarodni Crveni križ diljem globusa na ovaj ili onaj način radi više od 100 milijuna ljudi; pružaju prvu pomoć, odlaze u područja zahvaćena ratom ili prirodnim katastrofama a zalažu se i za poštivanje ljudskih prava, posjećuju zatvorenike u zatvorima, zalažu se za dijalog i razgovor s političarima. „Mi smo jedina organizacija na svijetu koju ne priznaju i ne poštuju samo obični ljudi već i vlade. Upravo to je naša prednost“, kaže Mohrhauer.

I vjerojatno je i to bio razlog zašto je ova organizacija već tri puta dobila Nobelovu nagradu za mir: 1917., 1944. i 1963. godine kada je obilježila svoju stotu godišnjicu postojanja. Možda će isto ponoviti slijedeće godine, kada će Međunarodni Crveni križ obilježiti 150 godina svog postojanja.

Autori: Klaus Dahmann / Željka Telišman

Odgovorna urednica: Marina Martinović